Na upravo objavljenoj rang-listi konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma Hrvatska, kad je o percepciji korupcije riječ, zauzima 50. mjesto među 140 zemalja. Budući da je prema ukupnom indeksu konkurentnosti na 68. mjestu, ispada da smo u mnogim stvarima lošiji nego u raširenosti korupcije. To se nekako ne poklapa s dojmom koji se u posljednje vrijeme može dobiti nakon brojnih razgovora s poduzetnicima, menadžerima i onima koji su upućeni u funkcioniranje ovdašnjeg biznisa. I posebno u dio gdje se spajaju biznis i država, privatno i javno.
>>>94 posto Hrvata drži da je korupcija u zemlji raširena
Oni koji su i prije izmjena Zakona o javnoj nabavi dolazili do poslova tako da su podmazivali drugu stranu pa onda dijelili profit, više-manje rade to i dalje. Našli su načine. Primjerice, naručitelj, neko državno tijelo, objavi da treba određenu količinu dvadesetak različitih proizvoda. Netko od naručitelja savjetuje odabranog dobavljača da za 15 proizvoda ponudi takve i takve cijene, a za pet ekstremno niske. Takav pobijedi konkurenciju i sve je čisto. Bojite se da će pobjednik pretrpjeti gubitak? Ne bojte se, neće! Državni naručitelj nikad neće naručiti onih pet artikala kojima je cijena bila nerealno niska. Naravno da bi se to nakon godinu dana moglo utužiti, ali dajte zamislite kako bi itko uspio otkriti prijevaru. Osim izravno umiješanih.
Svačiji i ničiji novac
Dala bi se od onoga što se čuje (ali nema konkretnih dokaza) napraviti fantastična zbirka inovativnosti u ovdašnjoj korupcijskoj praksi. Bila bi čitana, ali teško da bi pridonijela smanjivanju raširenosti i težine korupcije. Kad majstori uspijevaju varati svoje privatne poslodavce, kako se neće okoristiti javnim, dakle svačijim i ničijim novcem.
Procjenjuje se da je korupcija teška dvadeset milijardi kuna na godinu. Kad se već ne uspijeva suzbiti, nije svejedno završi li na kraju na računima u inozemstvu, kupnji kuća, stanova i apartmana u Hrvatskoj ili u kockarnicama.
Priča o korupciji stara je i zapravo se o tome nema što novo reći. Ipak, ima jedan kut gledanja koji zaslužuje pozornost. Ako su točne procjene da se u Hrvatskoj kroz korupcijske kanale u privatne džepove usmjeri između pet i deset posto BDP-a, ispada da je riječ o iznosu između 18 i 36 milijardi kuna. Usporedbe radi, iskazana dobit svih tvrtki u Hrvatskoj u 2017. bila je 48 milijardi kuna.
>>>Transparency International: Mito i korupcija prolaze nekažnjeno u 40 posto svjetskog izvoza
Pitanje je gdje na kraju završi tih, uzmimo, dvadesetak milijardi kuna na godinu. Kako taj novac utječe na strukturu štednje, potrošnje i investicija u Hrvatskoj? Kad korupcijska lova uđe ‘u nečiji džep‘, kamo iz tog džepa zatim ode? Prva je pretpostavka da znatan dio tako stečenog obiteljskog bogatstva najprije završi u kupnji nekretnina. Opcija je da se najprije roditeljima, a onda i djeci, sagrade kuće. Pa još stan-dva u Zagrebu ako nasljednici požele studirati. Onda slijedi kuća ili apartman na moru. Osim multiplikacijskih učinaka na građevinarstvo korupcijski kapital potiče industriju dalekih putovanja. Pa skupih automobila za djecu i skupih bundi za ženski dio formalne i neformalne obitelji. Taj dio, dakle, potiče uvoz.
Muka s viškom love
Kad prva generacija korupcionaša zadovolji te potrebe, a lova se i dalje slijeva, počinju ozbiljnija promišljanja (ako čovjeka ne ‘prebaci‘ pa se oda kocki, prostituciji i sličnom). Dok su kamate u bankama bile visoke, vjerojatno je veći dio nego danas završavao u klasičnoj štednji. Korupcionaši vole prijeći u rentijere...Danas tu nema zarade. Možda ostane malo opreza u glavama pa se dio opranog novca za svaki slučaj stavi u neku banku u inozemstvu. Ekipa još pamti gubitke na burzi, pa se sa sigurnošću može reći da je posljednjih godina umjesto u dionicama korupcijski novac tražio sigurnije utočište. Pa je sagradio na tisuće apartmana duž Jadrana za iznajmljivanje.
Od korupcijskih profitera teško je očekivati da će novac uložiti u startupove ili pokretanje legalnih proizvodnih pothvata. Njihova je razina rentijerstvo bilo kakve vrste. Vrhunac je rizika ženi kupiti butik.
Uz napomenu da autor ove kolumne snažno podupire nultu stopu tolerancije na korupciju, ali priznaje da se ta pošast ne uspijeva smanjiti, treba reći da bi najmanja šteta od te vrste lopovluka bila da se opljačkani novac, makar i iz nepoštenih džepova, na kraju iskoristi za namjene koje su najkorisnije nacionalnoj ekonomiji. A to bi bilo plasiranje milijardi otetih kuna u startupove ili pokretanje proizvodnih poduzetničkih pothvata. Kao olakotna okolnost moglo bi se uzeti i slanje djece na faksove po svijetu.
Može se pretpostaviti da je to od ekipe ipak malo previše očekivati. Možda je vrhunac otvoriti ‘članu obitelji‘ koji stalno nešto grinta butik u centru grada. Pa nek se ‘član obitelji‘ u dvije-tri godine izdovolji. Kad posao propadne, lokal se počne rentati. Akcija ispitivanja podrijetla imovine nije uspijevala u socijalizmu, pa neće ni u ovakvome demokratskom kapitalizmu. Što bi rekli neki moji prijatelji, neka se i korupcijski prihodi prepuste tržištu. Ono najbolje zna.