Obratio mi se redoviti čitatelj koji je upozorio na odluke trgovačkih sudova u Hrvatskoj da se dodatna sudska pristojba u stečajnom postupku naplaćuje i onda kada se stečaj ne provede. Riječ je o pristojbi, najčešće deset tisuća kuna, za podmirenje troškova stečajnog postupka koje plaća vjerovnik ako je on i predložio stečaj. Čitatelj me pita ima li smisla da on plaća bilo kakvu uslugu (tako se izrazio) ako je nije dobio.
Pomno sam proučio dva primjera takvog slučaja, a konzultirao sam se i s našim poznatim odvjetnikom, stručnjakom za trgovačko pravo, koji mi je potvrdio da se dodatna sudska pristojba ne vraća vjerovniku koji je predložio stečaj svoga dužnika. Pa da objasnim.
Čitatelj, tj. vjerovnik predložio je stečaj dužnika i određen mu je iznos predujma za prethodni postupak u kojem se trebalo utvrditi postoje li razlozi za stečaj. Za taj prethodni postupak vjerovnik je morao uplatiti predujam koji je trebao biti iskorišten za troškove (primjerice za privremenog stečajnog upravitelja) i taj bi se predujam vratio vjerovniku (ovo je vrlo važno) da se nastavio stečajni postupak. No kako je u ovom slučaju vjerovnik znao da se može vrlo malo naplatiti od dužnika, nije želio uplatiti predujam, pa je sud odbacio njegov prijedlog. Važno je napomenuti, zbog nastavka priče, da sud nije tražio ovrhu na predujam zato što se predujam i inače vraća.
Sudovi ovršili vjerovnike
No nije tako i s dodatnom sudskom pristojbom koja se uplaćuje u Fond za namirenje troškova, ne prethodnog, nego sada stečajnoga postupka. No i ta se pristojba u Fond mora uplatiti još dok traje prethodni postupak, iako se ne zna hoće li sud prihvatiti prijedlog za stečaj. Iz tog se fonda isplaćuje novac potreban za namirenje troškova stečajnoga postupka koji se ne mogu namiriti iz imovine dužnika, kao ni iz već spomenutog predujma. Za buduće troškove stečaja, još jednom podsjećam, plaća se ta sudska pristojba. No u dva slučaju za koja imamo dokumentaciju, u kojima vjerovnici nisu htjeli uplatiti predujam pa je sud odbacio prijedlog za stečaj, sud im je ipak odredio dodatnu sudsku pristojbu od deset tisuća kuna.
Naš čitatelj, ali i drugi vjerovnik smatrali su da nije potrebno platiti tu pristojbu jer je odbačen njihov prijedlog za stečaj, stečajni postupak nije ni pokrenut, pa prema tome nema ni troškova postupka. Međutim, u oba slučaja trgovački su sudovi na kraju ovršili vjerovnike jer nisu ispunili svoje obveze, odnosno uplatili deset tisuća kuna. Nakon što su ovršeni, svaki je za sebe podnio zahtjev za povrat ovršenog novca argumentirajući to time da stečajni postupak nije pokrenut.
Naravno, trgovački sudovi odbili su njihove zahtjeve uz obrazloženje (citirat ću jedan Trgovački sud): ‘Vjerovnik koji predlaže pokretanje stečajnog postupka dužan je uplatiti dodatnu pristojbu u iznosu od 10.000 kuna radi osnivanja Fonda koji se uplaćuje na poseban račun trgovačkog suda. Na pozivanje i naplatu ove pristojbe primjenjuje se na odgovarajući način odredbe Zakona o sudskim pristojbama.’
Rastezljivi pojam
Što to pak znači ‘na odgovarajući način’, teško je dokučiti, ali to je zasigurno rastezljiv pojam. Zanimljivo je kako se Trgovački sud poziva na taj zakon, ali se pri povratu sredstava taj zakon ne primjenjuje: ‘Kako je Stečajnim zakonom izričito propisano da se odredbe Zakona o sudskim pristojbama primjenjuju na pozivanje i naplatu dodatne sudske pristojbe, argumetum a contrario se zaključuje da se na postupak vraćanja dodatne sudske pristojbe ne primjenjuju odredbe Zakona o sudskim pristojbama, nego kao lex specialis odredbe Stečajnog zakona.’
Nisam pravnik, ali meni ovo ne izgleda pošteno. Sudovi, dakle, neće vratiti novac vjerovnika koji su ga ionako dijelom već izgubili od stečajnog dužnika. Mislio sam da postoji neko obrazloženje, no stručnjak za trgovačko pravo kaže mi da ni njemu to nije jasno, ali tako se postupa. Zato bih apelirao na zakonodavca, a prije svega na ministarstva financija i pravosuđa, da precizira to pitanje u Stečajnom zakonu i da se tvrtkama vjerovnicima ubuduće vraća taj novac. 
POST SCRIPTUM Oba slučaja koja se spominju u glavnom tekstu pokazuju da vlast nije izravno nametnula obvezu tvrtkama, nego je to umjesto nje učinio sud. Nepreciziranjem zakonskih odredbi vlast je indirektno nametnula tu obvezu, a pravnici ko pravnici, ako hoće, uvijek će pronaći neki argument koji će im dati za pravo. Meni se čini da su tu sposobnost upravo iskoristili trgovački sudovi.