Korona i biznis
04. studeni 2016.

Prave porezne promjene smanjile bi proračun za pet milijardi kuna

Ekonomija je sveprisutna tema u ustima sveprisutnih ekonomskih ‘stručnjaka‘ iz velikih financijskih sustava, uvijek nezadovoljnih pripadnika ‘narodu sklonih‘ predstavnika sindikata i aspiranata na mjesta u javnoj upravi koji dolaze kao ‘provjereni ekonomski kadar‘ s mjesta drugog zamjenika načelnika općine na kojemu su ‘mnogo učinili‘ za privlačenje novca iz fondova Europske unije ili tome slično. Kad njima dodate zaposlenike raznih instituta koji ekonomiju promatraju kao iznimno sofisticiranu prirodnu znanost, a ne relativno trivijalnu disciplinu u kojoj rezultati ovise ponajviše o sustavu pravila i motivaciji dionika među kojima se raspoređuju rezultati učinjenoga, najčešće dobijete skup onih koji nikad nisu zaradili i isplatili plaću u tržišnoj ekonomiji, ali ostavljaju dojam da ‘post festum‘ imaju jasno i nedvosmisleno objašnjenje zašto se nešto u gospodarstvu događa (ili se dogodilo).

Porezni savjetnici kompliciraju

Dio tih zbivanja odnosi se i na porezni sustav. Dominantno je stajalište porezne literature na temu javnih financija da je dobar porezni sustav onaj koji je jednostavan i pravedan. Ne znam koja je točno formula za jednostavnost, ali čini mi se da je jednostavan sustav onaj koji ne zahtijeva poreznog savjetnika. S obzirom na to da su porezni savjetnici surađivali na tzv. novoj ‘reformi‘ poreznog sustava, nisam siguran da je njihova namjera savjetovati pojednostavnjenje pravila. Kako ste smanjenjem neke stope s 40 posto na 36 posto pojednostavnili sustav? Ako kažete da se negdje PDV nije mogao odbiti, a sada će se moći odbiti u iznosu od 50 posto – što je tu jednostavnije u samom sustavu? Ako je u ugostiteljstvu PDV bio 25 posto pa 13, pa 10, pa opet 13 posto te sada ide na 25 posto, što je osim promjene polaznih postavki u kalkulacijskoj jednažbi postalo jednostavnije? Jednostavan  porezni sustav neće osmisliti porezni savjetnici jer je to u sukobu s njihovim interesima. Dakle, promjene stopa nisu pojednostavnjenje sustava. Nadalje, literatura zagovara paradigmu pravednosti na temelju uvjerenja da bogatiji trebaju plaćati više poreza i u relativnim terminima. Takvo definiranje ‘pravednosti‘, prema mojemu  dubokom uvjerenju, prije svega je rezultat toga da nezasitna državna usta u potjeri za dodatnim poreznim prihodima zahvaćaju i uzimaju novac na onim mjestima na kojima ga ima (a sve pod krinkom pravednosti) – od bogatijih poduzetnika i pojedinaca. Ne znam kako to poboljšava život onih siromašnijih, ali znam koliko destimulira ove druge u stvaranju od kojega direktnu ili indirektnu korist imaju svi dionici u ekonomiji.

Pet milijardi u tri godine

Jednostavnim poreznim sustavom smatram onaj koji: 1. nije zapisan na stotinama stranica teksta (osim poreznih savjetnika to nitko ne čita); 2. koji ima vrlo malo formulacija poput ‘uz iznimku‘, ‘izuzev ovoga ili onoga‘, ‘koji ne uključuje‘, ‘ali se ne primjenjuje u sljedećim okolnostima‘; 3. koji poduzetnik neekonomske naobrazbe i treninga može na  salveti objasniti potencijalnomu stranom partneru koji razmatra ulaganje u njegov biznis (ako se nešto ne može objasniti jednostavno, zaključak je da onaj koji pokušava objasniti ne razumije dovoljno materiju ili da je materija izrazito složena). Pravedenim pak smatram sustav: 1. u kojem se istu stvar ne oporezuje različitim stopama zbog toga što je netko ‘ovakav‘, a netko drugi ‘onakav‘ (npr. s prihodima većim ili manjim od nekog iznosa), 2. u kojem država ne diferencira ‘poželjne strateške‘ i ‘manje strateške‘ branše jer to ne zna činiti (ako je poduzetnik odlučio baviti se iznajmljivanjem ležaljki na plaži ne treba ga tretirati drugačije u odnosu na one koji su u ‘strateškoj‘ farmaceutskoj industriji – što god to ‘strateško‘ značilo!); 3. koji ne oporezuje da bi priljeve od poreza distribuirao nekim ‘odabranim‘ skupinama kao subvencije (iskustva govore da je to velikim dijelom bacanje novca i život na tuđoj grbači); 4. koji se uvijek vodi načelom jednake prilike za sve, a ne jednake preraspodjele rezultata. Koju god kombinaciju navedenog odabrali, Hrvatskoj bi dobro došao porezni sustav koji bi državne rashode u nominalnom iznosu smanjio za pet milijardi kuna u iduće tri godine (ne zadržati ih samo jednakima u 2017!), zbog čega bi posljedica manjih priljeva bilo smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, i koji bi prestao voditi računa o pokazatelju uravnoteženosti proračuna jer on može biti uravnotežen (ili s manjim deficitom) nastavkom nerazumne državne potrošnje u kombinaciji s daljnjim povećavanjem prihoda od oporezivanja i zaduživanjem. Pojednostavniti i pravednijim učiniti sustav znači manje ubirati porez od privatnog sektora i imati manju državu u svim pojavnim oblicima – drugo će riješiti privatni sektor!