Čak su i njemački autonovinari jednom korejskom automobilu priznali da izgleda europski. Riječ je o Hyundaiju 140, koji smo imali prilike voziti ovih dana. Istina, prvi ulazak u tu elegantnu limuzinu bio je pomalo traumatičan, ali kad se raznolike mogućnosti sjedala namjeste u skladu s proporcijama i navikama vozača, udobnost vožnje postaje neupitna, a ni krupniji nemaju problema s ulaskom i izlaskom. Ako se za upravljačem izmjenjuje više vozača, dodatna je pogodnost memoriranje pozicije vozačkog sjedala. Prije pokretanja motora korisno je proučiti vozački priručnik. Bez te obvezne lektire biblijskih razmjera (750 stranica) neiskusniji vozači još će tjednima otkrivati pojedine mogućnosti automobila, koji je opremljen nizom uobičajenih dodataka koji vožnju čine lakšom i sigurnijom. Taj Hyundai na najboljem je putu evolucije iz automobila prema upravljanju videoigračkom s gadgetima. Od obilježja klasičnog automobila ostali su još samo gas, kočnica i upravljač. Gotovo sve ostalo je na tipku ili automatizirano. Za upravljanje takvim vozilom, s automatskim mjenjačem i s punim paketom opreme stoga nisu više potrebne neke vještine bez kojih se ne može proći na vozačkom ispitu.
Bezbrižna vožnja Automobil vam neće otići nizbrdo kad se zaustavite ili krećete na usponu jer ima prekidač automatskog zadržavanja kočnica (auto hold) koji zadržava vozilo u mirovanju nakon što ga se potpuno zaustavi. Teško ćete s tom limuzinom dugom 4,745 metara udariti drugi automobil na parkiralištu jer stražnja kamera pokazuje ‘na televiziji‘ (ekranu od sedam inča) što se događa ‘u rikvercu‘, a na kritičnoj udaljenosti čuje se zvučno upozorenje. Tu je i serijski ugrađen GPS koji će vas bez problema dovesti do tražene ulice (jedino katkad karte znaju promašiti adresu za nekoliko kućnih brojeva). Putno računalo upravlja cijelim setom funkcija (automatski klima-uređaj nije dopuštao zamagljivanje u jesenskim uvjetima, a tempomat omogućuje bezbrižnu vožnju na autocesti.) Na upravljačkoj ploči sve je pregledno i sve su komande na svome mjestu. Čak i najustrajniji kritičari Hyundaija priznali su da je u kabini i40 teško naći jeftinu plastiku, što je bio stalni prigovor za gotovo sve modele toga korejskog proizvođača. Ugodno iznenađenje, posebno za dobre poznavatelje Hyundaija, brojni su pretinci najraznovrsnije namjene: u vratima, nekoliko na središnjoj konzoli (od kojih je jedan zaista iznenađujuće prostran), gdje su i držači za kavu te moguća pepeljara odnosno mali koš za smeće. Ispred suvozača je pak veliki, osvijetljeni i hlađeni pretinac ‘za rukavice‘ koji se može i zaključavati. Električno podesivi vanjski retrovizori griju se i mogu se preklopiti, a mala je zamjerka što tipka za to nije osvijetljena pa je u noćnoj vožnji treba napipati među ostalim komandama na vozačkim vratima. S tim automobilom nećete biti kvartovski prvak u brzom startu na semaforu, ali ondje gdje je mnogo potrebnije, motor od 1685 ccm, koji razvija snagu od 141 konja, pretvara se iz uglađenog dr. Jekylla u robusnog i snažnoga gospodina Hydea. Tako se pri brzinama većima od 60 km/h može pretjecati sigurno, brzo i s najkraćom mogućom vožnjom u kontrasmjeru. Dio prigovora odnosi se na glasnoću motora. Zaista, s ‘ciglom‘ na gasu, pri maksimalnih 200 na sat, i40 nije nimalo tih. No to je ionako moć koju normalni vozači eventualno samo isprobaju, da vide mogućnosti vozila. Pri dopuštenim brzinama, pa čak i do 150 na sat, možete normalno razgovarati sa suputnicima, slušati radio (CD, nešto s USB-a ili ‘soundtrack‘ s laptopa koji se može spojiti na audiosustav) ili telefonirati (naravno, uz ‘hands-free‘ u serijskoj opremi).
Može i sportski ovjes Stručnjaci će reći da i40 ima dobro podvozje, što za prosječnog vozača znači da se automobil iznenađujuće dobro i mirno ponaša na ležećim policajcima, koji su nerijetko na našim cestama previsoko postavljeni. Motor nije nimalo posustajao ni na dugoj uzbrdici u Gorskom kotaru, na autocesti prema Rijeci. Iako ta limuzina nije zamišljena za terensku vožnju i makadam, jako se dobro ponašala u ‘oranju‘ dubokog šljunka oko Nehajske kule iznad Senja. A kako se ponaša u zavojima, isprobali smo na zahtjevnijoj relaciji od Senja do Žute Lokve. Iako se ne može reći da je i40 sportska jurilica, sasvim se dobar pokazao i na toj dionici, pogotovo kad smo umjesto automatske kontrole ovjesa, koja pruža maksimalnu udobnost, odabrali sportski način, koji pruža napetiji i tvrđi ovjes. Pa makar je vozač katkad prema Vratniku malo i pretjerao s teškom nogom na gasu, kako bi ispitao mogućnosti, zahtjevna suvozačica i u najoštrijim zavojima osjećala se potpuno sigurno, što je veći kompliment automobilu nego vozaču. Imali smo prilike isprobati i40 i na mokrom kolniku i na buri i položio je test u oba slučaja. Hyundai za i40 deklarira potrošnju od 4,9 litara dizela na 100 kilometara. Na testu je trošio u prosjeku 6,5 litara, a u gradskoj vožnji više od osam. S nježnijom nogom na gasu to se sigurno može spustiti do prosjeka ispod šest litara (a s više strpljenja i živaca, u gradu manje od osam litara). Ovaj automobil u Hrvatskoj se prodaje samo u dizelskoj varijanti. Cijena osnovnog modela limuzine i40 sa ručnim mjenjačem sa šest brzina je 179.990 kuna, a testni model 7DCT s automatskim mjenjačem stoji 195.990 kuna. Metalik boja nadoplaćuje se 3500 kuna, a karavanska verzija skuplja je za deset tisuća kuna. Hyundai i40 pravi je izbor za poduzetnike i menadžere koji nisu ovisnici o razvikanim brendovima, ali traže pouzdani automobil u kojem mogu doći na svaki poslovni sastanak, a vožnja ih neće umoriti ni na dužim relacijama. Ako i nije najbrži u svojoj, srednjoj klasi, i40 svakako u usporedbi s konkurentima sa sličnim paketom opreme daje najbolju vrijednost za uloženi novac.
Igor Kos