Kad država počne birati ‘slabe i jake‘ i razlikovati ‘poštene od nepoštenih‘ dajući ‘slabima i poštenima‘ poticaje, subvencije, zakonsku i regulatornu kvazizaštitu, uglavnom sve završi na tome da ste velikoj većini građana nešto uzeli (putem poreza) da biste dali glasnoj interesnoj skupini koja to potroši i traži još više.
Nastavno na nedavno donesen zakon o tzv. ‘nepoštenim‘ trgovačkim praksama, u nastavku je kratki osvrt kojim bih htio jasno razgraničiti impresije i stvarne činjenice. Impresija je dijela javnosti da su mali proizvođači (posebno OPG-ovi) izloženi ‘nepoštenim zahtjevima‘ trgovaca jer moraju plaćati ‘svakakve naknade‘ te da trgovci ostvaruju velike zarade ‘iskorištavajući‘ proizvođače.
Rezultati poslovanja trgovaca
Činjenice, međutim, sugeriraju da je riječ o eklatantnom nepoznavanju objektivnih pokazatelja poslovanja trgovaca. Prosječni prinos na investirani kapital (ROIC) tri najveća trgovca hranom je izrazito nizak – Plodine su u razdoblju 2013. – 2016. ostvarile prosječni ROIC od 6,7, a Lidl tek 5,8 posto. Istodobno, Konzum se bori da ostvari bilo kakav prinos! Nadalje, baš svi strani trgovci hranom od dolaska u Hrvatsku uglavnom su bili neprofitabilni (Billa, Spar, Kaufland, Coop, Mercator), a Lidl je počeo zarađivati tek 2013., nakon sedam godina mukotrpnog rada od otvaranja prvih trgovina u Hrvatskoj. Naposljetku, ako je u trgovini sve tako super i ostvaruje se povlašteni položaj s kojeg se može ‘izrabljivati‘ druge, zašto su mnogi trgovci pokleknuli (Pevec, Kerum, Baumax, Bricostore, OBI, Merkur, Getro itd.)? Svarnost ukazuje na to da je zaraditi novac mnogo teže nego što to mnogi foteljski kritičari misle. Ako je trgovina tako unosna, predlažem svima koji danas kupuju bitcoine da ulože u lanac trgovina. Kada shvate da je prinos dva do tri postotna poena iznad prinosa na dugoročnu državnu obveznicu, brzo će odustati jer ‘tko će toliko raditi za tako malo novca‘.
>>>AZTN pojasnio Zakon o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi, upozorio na rigorozne kazne
Naknade i bruto profitna marža
Neki su dojma da trgovci koji naplaćuju ‘nepoštene‘ naknade prolaze bolje od onih koji dominatno rade na principu konačne neto cijene prema dobavljaču bez mnogo dodatnih ‘nepoštenih‘ naknada. Činjenice, međutim, govore nešto potpuno drugačije – Konzum, Plodine i Lidl kao tri najveća maloprodajna lanca u Hrvatskoj u zadnje tri godine ostvarili su prosječnu bruto profitnu maržu (RUC maržu, kako je zovu u trgovini) od 25,2, 26,1 i 25,6 posto. Imaju različitu praksu sravnjivanja konačnih računa sa svojim dobavljačima (Lidl ima najmanje stavki ‘sa strane‘ od kojih zakon navodno štiti dobavljače), ali kad im se usporede rezultati, ispada da na kraju stvari dođu na isto jer su RUC marže, neovisno o načinu obračuna troškova dobavljačima, unutar 0,9 postotnih poena. Ispada da nije šija nego vrat! Drugim riječima, kako god se stvar nazvala, na kraju dana je realno da će trgovci uzeti sve što im tržišna pozicija tj. konkurencija drugih trgovaca dopušta, a da dobavljači neće dati ništa više od onog na što ih konkurencija drugih prozvođača prisiljava. Naposljetku, nitko ni sa kim ne mora raditi prisilino.
>>>Novi propis: Umjesto zaštite domaćih dobavljača, država šire otvara vrata uvozu
Kako država ‘pomaže‘ slabijima
Stječe se dojam da populizam ima stvarnu namjeru istinski pomoći hrvatskom gospodarstvu i proizvođačima. Činjenice govore da kad država počne birati ‘slabe i jake‘ i razlikovati ‘poštene od nepoštenih‘ dajući ‘slabima i poštenima‘ poticaje, subvencije, zakonsku i regulatornu kvazizaštitu, uglavnom sve završi na tome da ste velikoj većini građana nešto uzeli (putem poreza) da biste dali glasnoj interesnoj skupini koja to potroši i traži s vremenom još više. To ne samo da je ekonomski iracionalno, nego iznimno nepošteno prema onima od kojih se uzima. Najbolji način kako pomoći da slabiji dobiju priliku ojačati je smanjenje porezne presije agresivnijim kresanjem državne rasipnosti, uključujući reduciranje svih vrsta poticaja te naposljetku dosljedna primjena postojećih zakona putem efikasnog sudstva (koje to nije!) ako trgovci ili proizvođači ne poštuju svoje ugovorne obveze – a ne uvođenje zakona koji ne može i neće promijeniti zakone tržišta. U zadnjih 10 godina Hrvatska je iz proračuna i fondova EU dala više od 40 milijardi kuna ‘potpora‘ poljoprivredi, a vrijednost proizvodnje smanjila se više od 30 posto. Nadalje, prema nekim izvorima, više od 80 posto investicija iz nekadašnjih programa podizanja farmi i trajnih nasada je propalo. Tih 40 milijardi nekome je prisilno oporezivanjem oduzeto i nekom dano, a činjenica da su primatelji poticaja imali loše rezultate upućuje na tri stvari – nitko ne troši tuđi novac racionalnije od vlastitog, primatelji takvih ‘pomoći‘ na kraju dana postanu ovisni o njemu, a velika većina koja to financira ima za posljedicu niži životni standard. Pristup poboljšanju gospodarskog položaja bilo kojeg sudionika tržišne utakmice zakonskim dekretima koji počivaju na paroli ‘ideje naše, a pare vaše‘ sigurno neće dati dobre rezultate.