Milan i Vinko Matijević dočekali su nas u tvornici Plamen u Požegi i pokazali nam pritom najnoviju opremu vrijednu 40 milijuna kuna kako beskorisno leži u tvorničkom krugu pokrivena najlonskim vrećama.
Suvlasnici Plamena, predsjednik Uprave Milan i član Uprave Vinko Matijević, vode jednu od najvećih ljevaonica u ovom dijelu Europe. Nakon što je preživio dva stečaja i promijenio vlasničku strukturu, Plamen posljednjih godina bilježi stalan rast prihoda i dobiti. Zbog velikog broja narudžbi tvornica radi u tri smjene, svaka je subota radna, no potražnja je i dalje veća od kapaciteta. Matijevići su planirali uložiti 120 milijuna kuna u novu opremu i prostore, no državna birokracija više od godinu dana ne izdaje im potrebne dozvole, zbog čega vrijedna oprema stoji u tvorničkom krugu i proizvodnja se još ne može proširiti, što bi donijelo stotinjak novih radnih mjesta. Vinko Matijević u intervjuu u novom broju Lidera objasnio je probleme s kojima se suočavaju.
Koji je problem s vašim investicijama?- Snažno napredujemo u osvajanju tržišta i danas radimo u tri smjene i svaku subotu. Da možemo raditi nedjeljom, radili bismo, ali moramo održavati strojeve. Potkraj 2011. ocijenili smo da moramo proširiti pogon. Cilj je povećanje kapaciteta od 30 do 40 posto u primarnoj preradi. Upustili smo se u projekt nakon što smo od prošle vlasti za njega dobili dva milijuna kuna nepovratnih sredstava. Iskoristili smo prelazak vlasti i obećanje da će hitno riješiti papire za projekte vrednije od dvadeset milijuna kuna, a naš vrijedi više od sto. U prva dva mjeseca prošle godine prikupili smo sve papire za to da se sadašnje napajanje u srednjem naponu prebaci na 110-kilovoltnu mrežu, i to da izbjegnemo lokalne distributere i ‘skinemo’ sadašnju cijenu struje za 500 tisuća eura na godinu. Usporedno s tim ostvaruje se druga investicija.
Da bismo malo približili prvu investiciju laicima, vi se zapravo želite izravno prikopčati na dalekovode kako biste izbjegnuli lokalne distributere?
- Tako je, imate pravo. Sve stručne elaborate u projektu prošli smo s HEP-om, Institutom za elektroenergetiku i HERA-om. Nakon što u tom dijelu nije bilo nikakvih tehničkih zapreka, 7. ožujka prošle godine otišli smo u Ministarstvo graditeljstva s dopisom gospodinu Vrdoljaku. Nakon toga počeli smo izrađivati sve potrebne projekte, a onda smo 22. svibnja predali zahtjev za lokacijsku dozvolu. Tad smo prikupili sve što država traži, kao što su mišljenja iz vodoprivreda, od konzervatora te mnoge druge suglasnosti. Nakon što smo predali sve papire, čekali smo lokacijsku dozvolu. Prvu konferenciju imali smo 21. rujna i na njoj nije bilo prigovora, a tek 9. studenoga napokon smo dobili lokacijsku dozvolu. Na tome smo izgubili šest mjeseci. Zbog čega, ne znam. Tad smo mogli početi prikupljati druge papire potrebne za građevinsku dozvolu. To smo uspjeli obaviti u mjesec i pol dana, a zatim smo 18. prosinca predali zahtjev za građevinsku dozvolu, koju još nismo dobili. Kad smo shvatili da možemo ostvariti tu investiciju, naručili smo uređaje koji se najdulje čekaju. Naime, za njihovu proizvodnju treba godina dana, ali uspjeli smo to skratiti na deset mjeseci. U veljači prošle godine dogovorili smo trafoe koji su stigli u prosincu i koje smo trebali ugraditi u trafostanice kako bismo se mogli prikopčati na dalekovode. Tad smo naručili i elektroopremu za elektrotopionicu, što je drugi dio investicije koja također ima rokove izrade; stigla je u ožujku ove godine. Potrošili smo 40 milijuna kuna, platili, a sad oprema leži pod najlonom u dvorištu. Za drugu smo investiciju 21. prosinca prošle godine predali zahtjev za lokacijsku dozvolu, a tek 2. svibnja imali smo sastanak u Ministarstvu. Nitko nije imao prigovore, ali opet nema lokacijske. Svaki mjesec gubimo 400 tisuća kuna na struji, svaka odgoda odgađa nam i druge projekte. Osim toga zaposlili bismo sto radnika nakon što postavimo novu opremu.
Pa gdje ste pogriješili?- Uletjeli smo u klasičnu zabludu da će država sve to riješiti u deset mjeseci.
Ostatak intervjua pročitajte u novom broju Lidera.