Sin nekadašnjeg premijera Konstatinosa Micotakisa zahvaljujući velikoj je potpori mladih njegovoj prozapadnoj političkoj platformi koja sljubljuje konzervativne i liberalne elemente na grčki način uspio podignuti posrnulu Novu demokraciju na razinu vodeće stranke u državi
Uvjerljivom pobjedom Kiriakosa Micotakisa i njegove stranke Nova demokracija na parlamentarnim izborima Grčka se nakon desetljeća političkih potresa i eksperimenata vratila kući, u svoj stari prokušani politički model.
A to je onaj model u kojem su desetljećima u vijestima iz Grčke najčešće riječi bile – Micotakis, Karamanlis, Papandreu... Na vlasti su se izmjenjivale dvije stranke (Nova demokracija od centra nadesno) i PASOK (od centra nalijevo) i tri političke dinastije – Karamanlisi i Micotakisi zdesna te Papandreu slijeva.
Nakon desetljeća političkih turbulencija i eksperimenata s revolucionarnim primjesama tijekom kojih je naizgled razbijen taj dvostranački, dinastijski i visokoklijentelistički model upravljanja i zamijenjen novim političkim pokretima, među kojima je najpoznatija Ciprasova Siriza, najveća je promjena to što je stari socijalistički PASOK gotovo nestao s političke scene, Siriza se profilirala kao nova vodeća stranka ljevice, a nekadašnji anarhorevolucionar Aleksis Cipras izrastao je u ozbiljnog političara i lidera nove grčke ljevice.
Grčke dinastije i hrvatske mreže
Taj stari grčki model političkog upravljanja s desnom Novom demokracijom i lijevim PASOK-om vrlo je sličan hrvatskomu modelu s HDZ-om i SDP-om. U oba slučaja riječ je o modelima u kojima su stranke više politička forma i paravan nego politički sadržaj, a pravi sadržaj određuju klijentelističke mreže.
Razlika je u tome što su u Grčkoj nositeljice tog upravljanja obiteljske dinastije, a u Hrvatskoj su to neformalne mreže bivše duboke jugoslavenske države. I drugo, suvremeni pripadnici grčkih vladajućih dinastija školovani su na najboljim američkim ili britanskim sveučilištima. Hrvatska u tom procesu kasni tridesetak godina.
Naši su aktualni akteri manje-više bili posljednji polaznici partijskih tečajeva, ali djeca su zato na školovanju u Americi i doći će u sljedećem valu.
Velike su sličnosti između Grčke i Hrvatske i na razini temeljnoga nacionalnog narativa. I Grčka je lijepa, slično kao Hrvatska. Hrvatska je dužna gotovo kao Grčka. Obje su na glasu su kao klijentelističke, korumpirane države s kržljavom vladavinom prava. Obje su u povijesti imale snažne autohtone revolucionarne komunističke pokrete, samo što u Grčkoj za razliku od Hrvatske komunistička partija nikad nije službeno bila na vlasti. No ključna je sličnost između Grčke i Hrvatske ipak njihova geostrateška pozicija, pri čemu je grčka pozicija, valja priznati – važnija i snažnija.
Grčka je doslovce na južnim morskim vratima Europe, Hrvatska na morskim vratima srednje Europe. Zbog toga se u obje države u svim politički turbulentnim razdobljima za europski kontinent ispod površine susreću, sukobljavaju, prepoznaju ruski i američki utjecaji i rukopisi. Pa i uspon Putinova političkog utjecaja u Europi vidljivo je počeo s revolucionarnim pokretima u Grčkoj prije desetak godina. Što mu je otvorilo vrata? Ekonomski krah klijentelističkog modela upravljanja, onog s dvije stranke, tri dinastije i mnogo klijenata, opisanoga na početku teksta.
Cipras ipak dobio desetogodišnji rat
A što se dogodilo u međuvremenu? Cipras se iz nekadašnjeg antizapadnog revolucionara prometnuo u ozbiljnog političara koji znade balansirati između Istoka i Zapada, između Washingtona, gdje je (i dalje) politička moć; Berlina, gdje je novac; i Moskve, gdje mu je izvorno nadahnuće. Razvio je specifičan odnos sa svojom najvećom europskom političkom protivnicom Angelom Merkel.
Suvremeni pripadnici grčkih vladajućih dinastija školovani su na najboljim američkim ili britanskim sveučilištima. Hrvatska u tom procesu kasni tridesetak godina. Naši su aktualni akteri manje-više bili posljednji polaznici partijskih tečajeva, ali djeca su zato na školovanju u Americi i doći će u sljedećem valu
Politički je hrabro, zajedno s makedonskim socijaldemokratskim premijerom Zoranom Zaevom, pod američkim pokroviteljstvom odigrao ulogu u postizanju rješenja tridesetak godina starog spora u vezi s imenom Sjeverne Makedonije. A Moskva mu je i dalje blizu srca, onoliko koliko to mora biti svakoj biračima prihvatljivoj grčkoj ljevici. Iako je izgubio izbore, Cipras je dobio ovaj desetogodišnji rat jer je stvorio novu grčku ljevicu i osigurao politički opstanak Sirize.
Pobjednik Kiriakos Micotakis, sin nekadašnjeg premijera Konstatinosa Micotakisa, dobio je ovaj put i bitku i rat. Izbornim rezultatom i velikom potporom mladih njegovoj prozapadnoj političkoj platformi koja sljubljuje konzervativne i liberalne elemente na grčki način uspio je ponovo podići posrnulu Novu demokraciju na razinu vodeće stranke u državi. Pred Grčkom i Micotakisom sad je pitanje: hoće li to novo resetiranje političke scene značiti napokon i novi model upravljanja? Ili samo nastavak staroga klijentelizma s diplomom Harvarda i Stanforda?