11. siječanj 2020.

Branko Štefanović: Privatno visoko obrazovanje ima rezona samo ako nosi kvalitetu više

piše Lider 
lider@lider.media
piše Lider [email protected]

Piše: Branko Štefanović, osnivač VERN‘a, prvog privatnog visokog učilišta u Hrvatskoj

image
Branko Štefanović
---Dvadeset je godina prošlo od osnutka prvog privatnog visokog učilišta, ujedno i pojave privatnog visokog obrazovanja u hrvatskom visokoobrazovnom sustavu. Je li to jubilej za slavlje? Pa, rekao bih da jest, ne baš za vatromet, ali za neko unutarnje zadovoljstvo. U samom početku bilo je iznimno naporno probijati se prašumom zakona i propisa još neprilagođenih novome vremenu; polagano otapati ledenu nesklonost živahnim privatnim inicijativama unutar jednog fosiliziranog i potrošenog akademskog sustava; strpljivo osvajati skeptičnu i frustriranu javnost koja, prethodnih desetljeća režimski navikavana na to da vrijedi samo ono što je državno, pardon društveno, pa onda još i opečena kasnijim privatizacijskim manevrima, sad puše na hladno čim vidi da je nešto privatno…

No, isplatilo se. Upravo privatnome sektoru danas možemo zahvaliti za mnoštvo iznimno vrijednih inicijativa i unapređenja u sustavu visokog obrazovanja. I bolonja, i interaktivno studiranje, i studentocentričnost, i afirmacija stručnih studija, i uključivanje poduzetništva u studijske programe, i prilagodba studijskih programa potrebama gospodarstva, i medijska popularizacija visokog obrazovanja … da ne nabrajam dalje, sve to ima korijene u poletnom privatnom akademskom sektoru. Danas nešto manje od 10 posto studenata u Hrvatskoj studira na privatnim visokim učilištima. U Europi je taj postotak višestruko veći, što znači da je pred nama još puno posla.

Toliko o prošlosti i jubileju. A što reći o privatnom visokom obrazovanju u Hrvatskoj danas i o tome kakvo bi ono trebalo, a kakvo ne bi smjelo biti sutra?

Prvo: ono ima rezona jedino kad sa sobom nosi kvalitetu više; drugo: ta kvaliteta ima svoju cijenu; treće: ono djeluje na tržištu kojim vladaju pravila tržišne konkurencije; četvrto i, rekao bih, najvažnije: sve dok ta konkurencija producira visoku i sve višu kvalitetu studiranja, privatno visoko obrazovanje obavlja svoju društvenu misiju sukladno razlogu svoga postojanja.

Međutim, neke recentne pojave daju naslutiti da bi stvari mogle krenuti u krivom smjeru. Kad neka privatna visoka učilišta, pod pritiskom tržišnih izazova, svoju konkurentnost krene graditi na sve nižim školarinama, umanjujući u tu svrhu kvalitetu studiranja, kad se pritom srozavaju upisni i ispitni kriteriji, smanjuje količina nastave, zanemaruju vrijednosti interaktivnog studiranja …, sve kako bi se za što manje novaca, na malo ili ništa kvalitete, navuklo što više studenata, to kratkoročno jest unosno, ali dugoročno je to zabranjen smjer. Vodi nas u ćorsokak. Kad bi to postao opći trend sektora, urušila bi se noseća struktura, izgubio bi se smisao njegova postojanja.

Nadalje, ako se s potencijalnim akademskim građanstvom komunicira 'vašarskim' medijskim diskursom tipa: 'Mi smo najbolji...', 'Mi smo prvi...' u Hrvatskoj, na svijetu, u svemiru, svejedno..., a da za takve superlative nema pravog pokrića, onda je to podcjenjivanje te iste javnosti, što nikako ne doprinosi ugledu privatnog visokog obrazovanja, naprotiv.

U tome smislu naročito su nepoželjne, čak opasne, zbunjujuće, oksimoronske promidžbene poruke o 'stručnim studijima sa sveučilišnim diplomama'. Te poruke same po sebi nemaju baš puno smisla, ali su opasne utoliko što sugeriraju da je u privatnom sektoru diploma u prvom planu, važnija od stečenih znanja i vještina. Godine su trebale da se s privatnih visokih učilišta ukloni stigma navodnih trgovaca diplomama, da bi sad odjednom sav taj trud bio ugrožen nekim promidžbenim nepromišljenostima.

Od privatnih visokih učilišta očekuje se tržišna utakmica, poželjno je da međusobno konkuriraju ali na način da vlastitom, visokom i sve višom, kvalitetom kontinuirano unaprjeđuju visoko obrazovanje, te da im kultura komuniciranja s javnošću bude na, da tako kažem, visokoj akademskoj razini.

A kad je tržište u pitanju, ono je u ovoj utakmici glavni arbitar. Međutim, trebalo bi i njega malo kultivirati, ukazati mu na to da postoje razlike u kvaliteti programskih sadržaja i, naročito, metodičko-didaktičkih modela, i da sve što dolazi iz privatnog sektora ne treba trpati u isti koš. Ključnu ulogu u tome trebaju imati poslodavci. Oni su krajnji korisnici visokog obrazovanja. Samo kvalitetno obrazovani studenti, a ne njihove diplome, njima će ostvarivati očekivane poslovne rezultate.

Taj proces diferenciranja unutar šarolikog korpusa privatnog visokog obrazovanja kod nas je još u povoju ali polako i sigurno uzima maha. I to je dobro.