Vlada bi mogla zbog aktualne krize ne samo otkazati kolektivne ugovore državnih službenika i namještenika nego otići i korak dalje – zakonski dokinuti njihov povlašteni položaj. Jedno ne isključuje drugo, a ispravlja nepravdu. Ali to je samo znanstvena fantastika
U prošlom broju Lidera pisao sam o tome kako otkazati kolektivne ugovore. Da ne ponavljam, podsjetit ću samo na to da ih Vlada može otkazati zbog aktualne krize, ali na ovom bih mjestu htio o alternativi tog rješenja – primjerice, za sve zaposlene u državnoj upravi i ustanovama primijeniti Zakon o radu.
Iako sindikati, a i zaposleni, nisu sretni kad se govori o toj temi, mislim da je to nužno, ne zbog toga što bih želio napakostiti zaposlenima koji plaću dobivaju iz državnog proračuna (mnogo sam puta napisao da ne smatram da su svi oni lijenčine, kao što to mnogi tvrde), nego zato što, jednostavno, u zemlji u kojoj smo prema Ustavu svi jednaki neki imaju veća prava od drugih pa za njih vrijedi poseban zakon – o državnim službenicima i namještenicima. To nije pravedno prema svima onima koji plaće zarađuju u realnom sektoru jer, uza sve poštovanje prema zaposlenima u državnim institucijama, ne bi nitko od nas mogao reći da oni u stručnom smislu vrijede više od nas običnih smrtnika.
Nema 'ili', nego 'i'
Zato ću otići još i dalje od teksta u prošlom broju pa sam pravne stručnjake pitao što bi se dogodilo ako bi država krenula u zakonske izmjene i primjerice za sve zaposlene u državnoj upravi i ustanovama primijenila Zakon o radu? To je bila alternativna solucija ako država ne bi jednostrano otkazala kolektivne ugovore. Međutim, stručnjaci su mi rekli da nije baš jednostavno ukinuti Zakon o državnim službenicima i namještenicima. Odvjetnik Stjepan Lović iz odvjetničkog društva Grubišić & Lović & Lalić smatra to stoga što nije pitanje hoćemo li jednostrano otkazati kolektivne ugovore ili ćemo ukinuti Zakon o državnom službenicima i namještenicima.
Nema 'ili', kako se može zaključiti iz Lovićeva odgovora, nego 'i', odnosno, država bi morala i jednostrano otkazati kolektivne ugovore i ukinuti Zakon. Naime, visina plaća, dodataka i materijalnih davanja za javne službenike i namještenike i druge subjekte čija se plaća financira iz državnog proračuna definirana je kolektivnim ugovorima koji se temelje na Zakonu o državnim službenicima i namještenicima. To znači da bi prije ukidanja tog zakona država prethodno trebala otkazati sve kolektivne ugovore i odbiti sklopiti nove kolektivne ugovore.
– U praksi to je teško dostižno, posebno s obzirom na važnost socijalnog mira za izborne rezultate. Čak i neovisno o tome što bi takvo otkazivanje dovelo do svrhovitijeg i učinkovitijega korištenja proračunskih sredstava. Uostalom, ne treba zaboraviti i da se na radnika uvijek primjenjuje najpovoljnije pravo, što je jedno od temeljnih načela radnih odnosa, a što znači da ako je neko pravo za radnika povoljnije uređeno ugovorom o radu nego kolektivnim ugovorom ili zakonom o radu, tada se na radnika primjenjuje ono pravo uređeno ugovorom o radu, s obzirom na to da je ono za radnika i najpovoljnije – objašnjava Lović.
Rješenje u dva koraka
Iako tu ima još nekih proceduralnih radnji koje dodatno usložnjavaju taj proces, upravo navedeno objašnjava da ne postoje dvije alternative Vladi u srazu sa sindikatima, nego dva koraka – prvi je jednostrani otkaz kolektivnih ugovora kao preduvjet drugom koraku – ukidanju Zakona o državnim službenicima i namještenicima i ostvarivanju njihovih prava putem Zakona o radu. S tim da, kaže profesor na Pravnom fakultetu u Splitu Hrvoje Kačer, 'ni Zakon o radu nije za pohvalu i bilo bi najbolje odmah startati sa zakonom koji se odnosi na sve i više posebnih zakona koji se odnose na dio, primjerice policiju, HV i dr.'.
Međutim, iako se Vladi pruža jedinstvena prilika da ispravi nepravdu prema zaposlenima u realnom sektoru i dokine povlašteni položaj svojih zaposlenika, već smo naveli u prošlom tekstu da se nijedna vlast neće usuditi otkazati kolektivni ugovor, a o ukidanju Zakona o državnim službenicima i namještenicima kao dodatnom iskoraku da i ne govorimo. 
POST SCRIPTUM
Prije nekoliko godina pisao sam da je tadašnji ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina jednog svog referenta vraćao 11 puta da popravi predmet na kojem je radio. Ispričala mi je to jedna poduzetnica kojoj se on požalio rekavši joj da mu jednostavno ne može ništa. U realnom sektoru zaposlenik bi mogao pogriješiti dva-tri puta, nakon čega bi mu se poslodavac zahvalio na suradnji.
To je jedna od onih razlika između položaja zaposlenika u državnom i realnom sektoru o kojima govorimo. Dakle, zaposlenici u državnom sektoru rade jednako važan posao kao i u realnome, ali loši pojedinci ne bi smjeli biti zaštićeni, to više što ih mi plaćamo.