Korona i biznis
30. ožujak 2020.

Ksenija Puškarić: Smanjenje plaća u javnom sektoru? To čini razliku između državnika ili birokrata, pa makar izgubio izbore

Jedan od najvećih prigovora svim Vladama u Hrvatskoj u posljednjih 15-tak godina je da nisu provele strukturne reforme. Kad isključimo taj diplomatiski, metafizički rječnik, to znači da se niti jedna Vlada nije pozabavila ogromnim javnim sektorom. Ako iz tog javnog sektora isključimo najpotrebnije - zdravstveno osoblje, policiju, vojsku, učitelje i profesore, taj javni sektor, tako ogoljen do kraja, sastoji se od političara prvog, drugog, pa i trećeg i četvrtog ešalona. I onih koje su ti ešaloni postavili.

Premijer i ministri, ravnatelji agencija i instituta, predsjednici uprava javnih poduzeća - su prvi ešalon. Župani, gradonačelnici i njihovi zamjenici, drugi. Načelnici, njihovi zamjenici, čelnici poduzeća u jedinicama lokalnih samouprava, ravnatelji agencija, predstojnici ureda, voditelji službi, oni su i treći i četvrti ešalon. Takvih je u Hrvatskoj oko tisuću. Profesionalni karijerni političari.

A političari ovise o glasovima, a dobivanje glasova je ustvari, u tržišnim terminima, uslužna djelatnost. Da bi dobio glasove iznova i iznova, ovisiš o ljudima, a ako im ne ideš niz dlaku, okrenu se protiv tebe. Protiv toga se najbolje boriti - uslugama. Ja tebi i tvojoj svojti posao, ti i tvoja svojta meni glas. Nema ti šogorica diplomu srednje škole, nema veze, neka bude voditeljica službe za održavanje protokolarnih prostorija. Nema ti nećak diplomu fakulteta, nema veze, evo nek bude zamjenik općine. Čovjeka svi u gradu znaju kao agresivca i preljubnika, ma nek bude župan, ako znaju u gradu, ne znaju na selu. Mala ti završava fakultet, nek bude ravnateljica agencije za štogod, naći će se već nešto. Primjera je bezbroj, svakodnevni su, znamo iz ne samo iz kuloara, neki su toliko besramno javni, da je više nas sram, nego njih koji te usluge konzumiraju. Ima, naravno, i iznimaka, nisu ama baš svi u tim hodnicima javnih službi, nepotrebni, neobrazovani zgubidani, neki se doista trude i znaju što rade. No, takvi su rijetki.

Kad javnost i osakaćeni i osramoćeni poduzetnici s pravom pitaju hoće li se javni sektor ipak malo žrtvovati i pokazati empatiju, ne samo pljeskom s prozora, već i manjim plaćama, mislimo najvećim dijelom na taj kontigent uhljeba po uredima u kojima se čupaju obrve, lakiraju nokti, igraju igrice, prate sportski rezultati, pregledavaju portali i u kojima se pravilo pauze poštuje više od Ustava. Na one bez kojih se može, da nije u pitanju taj glas na izborima.

A izbori se približavaju. Do kraja godine trebali bi se svakako održati. Kao da situacija s pandemijom nije dovoljno naporna i teška, još sad javnost od premijera traži da bude hrabar i nepokolebljiv i donese odluku o smanjenju plaća i broja službenika u javnom sektoru. Uoči izbora, hej, njemu je najgore! A upravo takve odluke čine krucijalnu razliku između državnika i birokrata! Pa makar i iza njih izgubio izbore.