Više nam nije izazovno samo uočavati pojave pa onda previđati kamo ide hrvatska ekonomija. Vuče želja da se upustimo u traženje utemeljenih i izvedivih rješenja. Zato Lider u ovom broju kreće u potragu za poželjnom strukturom hrvatskoga gospodarstva 2030. godine. Jednostavno? Nimalo!
Novinarstvo, naravno, nije umjetnost. Ali neke se paralele mogu povući. Primjerice, ono kad se neki slikar, poznat po pejzažima, odjednom u nekim godinama okrene apstraktnom slikarstvu. Publika začuđena i razočarana, ali slikar si ne može pomoći. Nešto ga vuče u novom smjeru. Slično je s kolumnistima koji su tijekom godina izgradili prihvaćen stil reagiranja na tekuće ekscese i izvještili se u prepoznavanju, kritici i predviđanju trendova. A onda, u nekom trenutku, kolumnist više nije zadovoljan samo time. Pa počne tražiti odgovore na teška, fundamentalna i publici možda u tom trenutku i nerazumljiva pitanja. Što bi se slikarski pojednostavnjeno reklo, preorijentira se s pejzaža na apstrakciju.
Istina o IT-u
Već dulje u bližoj i daljoj privatnoj i profesionalnoj okolini izazivam čuđenje, nerazumijevanje, protivljenje, pa i podsmijeh, kad ne pokazujem bezrezervno oduševljenje rezultatima hrvatske IT industrije (hajde, nećemo ovom prilikom u raspravu o definiciji pojma 'industrija'). Jer, kako se itko može ne diviti 'pejzažnim' uspješnicama kakve su Infobip, Nanobit ili Photomath? Kako ne biti oduševljen startupovima kojih su pune novine i portali? Da ne bude zabune, kapa do poda braći Kutić, Alenu Sumini, Damiru Sabolu i ekipi. Ali to nije prava, cjelovita slika hrvatske IT branše. A iz iskrivljene slike dolaze i iskrivljena očekivanja. Na temelju medijskog predstavljanja desetak genijalaca opća i politička javnost izvlači zaključak da će IT industrija biti kotač zamašnjak konačnoga bržeg hrvatskog rasta.
Onda se još pojavi analiza koja pokazuje da IT industrija u Hrvatskoj raste stopom koja je četiri puta brža od rasta BDP-a. Jer, BDP je rastao oko tri posto u 2019., a prihodi IT sektora 12,4 posto. Što je uspoređivanje krušaka i jabuka. Prava je usporedba da je rast prihoda ukupnoga realnog sektora bio 10,4 posto, pa IT-ovskih 12,4 posto dobiva sasvim drugo značenje! Što iskreno potvrđuje i Hrvoje Balen, IT-ovac u duši, jedan od suvlasnika Algebre, kad precizno i bolno konstatira da su stope rasta hrvatske IT industrije 'smiješne i među najlošijima u Europi'.
Eto, na takvoj vrsti opsjena, koje velik dio javnosti prihvaća zdravo za gotovo, temelje se vjerovanja koji bi to sektori mogli napraviti čuda i puniti proračun. Površnost ne caruje samo u umovima političara nego i nas običnih smrtnika. Slična opća plitkost prati i novu mantru koja je otposlana iz Bruxellesa. A glasi 'digitalno i zeleno'. Prema principima Pavlovljeva recepta, budući da je kost digitalnog i zelenog začinjena obećanjima da će za to biti besplatnog EU novca, počele su curiti sline. Bez propitivanja što to 'digitalno i zeleno' zapravo znači. Gdje su prilike, gdje prijetnje? I kad je to već proklamirani cilj zajednice čiji smo član, može li se i kako maksimalno i dugoročno profitirati?
Ništa nije kakvim se čini
Digitalnom EU novcu može se pristupiti na dva načina. Površan pristup, za koji smo velikim dijelom krivi i mi mediji, svodi se na brojenje koliki smo postotak novca povukli. Malo dublja priča počinje od spoznaje da maznuti lovu nije sve. Treba se suočiti s činjenicom da čak i masovna digitalizacija biznisa ne mora značiti skokovit rast BDP-a. I druge će zemlje povlačiti milijarde i plasirati ih (mnogo više) svojim biznisima. Uspješna digitalizacija samo znači da nećemo zaostajati za drugima. Kako biti brži od drugih, mnogo je kompleksnija tema.
Jednako je i sa 'zelenim'. Horizontalno, za biznise koji će morati zadovoljavati nove standarde to je trošak. Društveno je nužan jer treba platiti cijenu desetljeća uništavanja okoliša. Ali najveći dobitnici neće biti one zemlje koje samo smanje emisiju CO2, nego one čiji će proizvođači u druge zemlje prodavati, dakle izvoziti, tehnologije za postizanje zelenih standarda. Ništa nije kakvim se čini. U tom smislu, u ovom broju Lidera počinjemo raditi na najavljenoj alternativnoj nacionalnoj razvojnoj strategiji (NRS 2030.).
Krenuli smo u potragu za odgovorom na pitanje kakvu strukturu nacionalnoga gospodarstva Hrvatska treba imati 2030. Naravno, nismo ni očekivali instantan odgovor. Doznali smo da se hrvatska struktura sve više udaljuje od prosjeka razvijenih članica EU. Mi se nećemo zadovoljiti pejzažnim općim mjestom da treba smanjiti ovisnost o turizmu. Idemo u potragu za odgovorima. Za 'apstrakciju' kako mijenjati strukturu prema poželjnoj. Zasad nas mnogi koji su plaćeni da imaju odgovore (čast iznimkama) gledaju u čudu i s nerazumijevanjem.