Piše: Nikola Požgaj, predsjednik uprave Požgaj grupe
Najveći izazovi odnosno posljedice ove korona-krize koje očekujemo su:
a) tržište – nemogućnost pristupa vanjskim tržištima zbog onemogućenog putovanja, održavanja sajmova i dr. To nam uvelike otežava redovne kanale prodaje znajući da je branša u kojoj djelujemo snažno izvozna i da proizvodi koje proizvodimo zahtijevaju direktnu prezentaciju kod kupaca, na tržištima i sl. Dio izgubljene inozemne prodaje (tržišta) pokušat ćemo nadomjestiti optimizacijom asortimana i otvaranjem nekoliko nišnih proizvoda manjih serija, a većih prodajnih cijena, što bi nam donijelo održivu poziciju u razlici prihoda-troškova.
b) državna ekonomija – nedostatak prihoda države povezano sa izostankom reformi značit će da će poslovanje u ovakvoj državnoj ekonomiji biti još zahtjevnije. Država će, nažalost, krpajući svoj deficit i uz nemogućnost snažnijeg zaduženja, morati podizati namete i poreze (direktne i indirektne) za poduzetništvo i to će dugoročno dodatno oslabiti proizvodni sektor, što je najveća prijetnja budućem poslovanju. Nažalost, takva neizvjesna državna ekonomija u kojoj djelujemo opterećenje je koje će produžiti oporavak od krize u odnosu na konkurente iz drugih EU zemalja.
Branšu u kojoj djelujemo je i prije korona-krize zatekao val negativnih trendova pod pritiskom rasta troškova s jedne strane, i klijentelizmom pri dodjeli godišnjih kvota sirovine od strane Hrvatski šuma s druge strane. Shodno tome, u tijeku korona-krize i nakon nje, trendovi će biti još negativniji budući da će prerađivači u nedostatku (i) tržišta, (ii) investicijskih mogućnost i (iii) pod pritiskom dodatnog rasta troškova morati smanjivati stupanj finalne prerade i masovno prelaziti u segment pilanarstva tj. u izvoz sirovine i poluproizvoda (brzi ciklus, manje investicije, lakša kontrola troškova). Stoga, trendovi i očekivanja su da ćemo kroz naredne 2 godine stupanj finalne proizvodnje dodatno smanjiti za više od 30%.
Nakon korona-krize, najveće kratkoročno opterećenje će biti nastup na inozemnim tržištima gdje će, kao i u drugim izvoznim sektorima, nastati borba za prevlast i prodaju proizvoda koje smo stavljali na zalihu tijekom ovog razdoblja tj. za vrijeme zatvorenih granica. U takvim okolnostima, zbog smanjene potražnje i veće ponude, cijene proizvoda u izvozu će značajno pasti što će dodatno narušiti ionako potkapitalizirani sektor industrije u RH i bit će potrebno osigurati značajne kreditne i investicijske direktne linije iz razvojnih programa HBOR-a, a da bi industrija u cjelini kroz 3-4 godine povratila poziciju koju je držala prije korona-krize (iako je i ta razina bila daleko od održive za ukupno dioništvo).
Za pretpostaviti je da će se svijet razvijati po principu takozvanog vlastitog dvorišta, u perspektivama gdje će svaka zemlja prvenstveno rješavati probleme svoje ekonomije i razvoja, te maksimalno zadržavati poveznicu industrije i potrošnje unutar svoje kontrole, tj. unutar svojih granica. U takvom procesu razvoja kroz naredne 2-3 godine vidim perspektivu za RH jedino u domeni industrije bazirane na vlastitim resursima, a to su poljoprivreda i drvna industrija za koje imamo „neograničenu“ ključnu komponentu - resurs.