Korona i biznis
27. ožujak 2020.

Saša Drezgić: Potraje li pandemija, država bi se trebala financirati iz HNB-ovih zaliha

Saša Drezgić   

Taj sustav trebao bi se održati dok se ne stvore uvjeti za funkcioniranje tržišne ekonomije. Riječ je o svojevrsnoj premosnici koja bi omogućila zadržavanje postojećega životnog standarda građana, održavanje ekonomskih resursa i kapaciteta te brže uključivanje u ekonomske procese nakon krize

Posljednjih se dana u kontekstu mjera za suzbijanje epidemiološke krize može čuti da smo u ratnom stanju. Uzrok i posljedice doista izazivaju ekonomske učinke koji odgovaraju ratnom stanju. Naime, kao i sada, u ratnoj situaciji događa se istodobni udar na ponudu i potražnju te je ograničena mobilnost proizvodnih čimbenika. Također, osjetljivi sektori, kao što je turistički, prestali su poslovati. Kad je riječ o ekonomskim učincima, jasno je da i u kratkom roku naglo padaju potražnja i ponuda, odnosno gube se radna mjesta, smanjuju se dohodak i potrošnja, drastično padaju javni prihodi, rastu javni dug i deficit te se reducira financijsko tržište. Ukratko, naglo pada kvaliteta života građana.

 

Što ako pandemija potraje?

Budući da je povijest puna partikularnih i globalnih ekonomskih kriza kao što je ova, osim što uzroci nisu prouzročeni virusnom pandemijom, već ratnim aktivnostima ili financijskim neravnotežama, imamo mnogo primjera kako se društvo suočava s posljedicama. Svakako, osnovna je pretpostavka da se iz svakoga kriznog stanja izađe brzo, to jest da se neutralizira uzrok problema. Dakle, ako se suzbije širenje i virus eliminira ​ u kratkom roku, ne moramo očekivati dramatične socioekonomske posljedice. Ako govorimo o nekoliko mjeseci, mjere pomoći gospodarstvu i građanima pomažu, ali i bez njih ekonomski procesi oporavili bi se u kratkom roku. Međutim, postavlja se pitanje što ako borba protiv pandemije potraje više godina. Kad se analiziraju različite mjere pojedinih supranacionalnih organizacija, država i nekih financijskih institucija, može se vidjeti da priroda tih mjera ima jasnu kratkoročnu perspektivu. Riječ je uglavnom o smanjenju kamatnih stopa, povećanju državne potrošnje i porezne relaksacije privremenim ukidanjem poreznih davanja ili olakšicama, subvencijama poduzećima te različitim mjerama odgode dužničkih plaćanja u financijskim institucijama i bankama. Međutim, sve te skupine mjera odnose se na potporu u premošćivanju kratkoročnih problema u normalnim tržišnim odnosima. No problem je što su sada tržišni odnosi gotovo potpuno narušeni.

Naime, u kratkom roku još imamo tržišni odnos u domeni razmjene potrošačke robe. U trenutku pada dohodovnog potencijala stanovništva i državnih fiskalnih resursa i taj segment dolazi u pitanje. Važno je shvatiti da je tu riječ o sistemskom djelovanju negativne eksternalije, što znači da se protukrizne mjere moraju zasnivati na rješenjima izvan tržišnih okvira, odnosno treba izići iz instrumentarija pozitivne ekonomske analize u normativni kontekst. U tom smislu kao jedino rješenje nameće se to da državu financiraju nacionalne banke, što je već polučilo znatne uspjehe tijekom zadnje ekonomske krize. Javni sektor raspodijelio bi i distribuirao ta sredstva izvan tržišnih kriterija. Taj sustav, naravno, trebao bi se održati samo privremeno, dok se ne stvore uvjeti za funkcioniranje tržišne ekonomije. Riječ je o svojevrsnoj premosnici koja bi omogućila zadržavanje životnog standarda građana, održavanje ekonomskih resursa i kapaciteta te brže uključivanje u ekonomske procese nakon krize (s manjim posljedicama). Mjere bi trebale što više horizontalne i jednostavne – od ukidanja svih poreznih i neporeznih davanja, osim poreza na potrošnju, do izravne kompenzacije dohotka zaposlenima.

Nepoznati teritorij

Problem je, naravno, u tome što je to relativno nepoznat teritorij i izrazito tehnički zahtjevan proces. I u prijašnjoj ekonomskoj krizi upravo je izlazak izvan postojećih postulata neoliberalne dogme o opasnosti financiranja države monetarnom emisijom bio rješenje za brži izlazak iz krize razvijenih zemalja. Međutim, i tu je Europska unija zakazala reagiravši prekasno i neprimjerenim mjerama. Već početne mjere Europske komisije pokazuju isti put. Nažalost, sama Hrvatska nema kapacitete za drukčiji put. HNB-ove monetarne rezerve dovoljne su jer će sama kontrakcija ponude i potražnje toliko smanjiti ekonomsku aktivnost da će se njihov udio u BDP-u možda i povećati.

Nema straha za financijsku stabilnost. Međutim, potencijalna oskudica bit će dramatična zbog cikličnog smanjivanja dodane vrijednosti, dohotka građana, fiskalnih prihoda i rashoda. Ostaje vidjeti postoje li ipak znanstveni i stručni kapaciteti u ekonomiji koji mogu zaštititi socioekonomski standard društva u idućem razdoblju. Raduje najava američke središnje banke o neograničenoj kupnji državnih obveznica SAD-a. Europa, pa tako i Hrvatska, ponovno kasni, zbog čega je šteta već nanesena… U nedostatku vlastite vizije dobro je barem slijediti one koji je imaju.