Prvo, Hrvatskoj treba institucija za strateško ekonomsko promišljanje. Drugo, potrebno je ministarstvo međunarodne razmjene. Treće, potreban je stalan i od javnosti neskriven oblik koordinacije Vlade i najvećih hrvatskih poduzetnika
Nakon trideset i nešto godina pisanja kolumni u tjednom ritmu najčešće uopće nije potrebno gledati kad će biti napisano traženih 4200 znakova. Pišeš, pišeš, pišeš… završiš, pogledaš na brojač i pokaže se da je iskustvo učinilo svoje. Postoje ipak iznimke. Kad se na nekoj temi dugo radi, a u fazi završnog teksta autora ponesu jad ili ljutnja, odjednom 4200 znakova nije dovoljno.
To se dogodilo s prošlotjednom kolumnom pod naslovom 'Mađari preuzeli Fortenovu? Koga briga! Banožić odlazi? E, to je vijest'. Prva je teza bila da nikoga u Hrvatskoj ne zanima to što će mađarski poduzetnici nakon energetike (Ina) i bankarstva (OTP banka) preuzimanjem Fortenove postati liderski igrači i u poljoprivredno-prehrambenom sektoru. A druga je tvrdnja bila da je u Mađarskoj na djelu strateški oblik kapitalizma, karakterističan po koordinaciji politike i tamošnjih korporacija, Viktora Orbána i mađarskih krupnih kapitalista.
Na tu kolumnu stigao je natprosječan broj reakcija. Osim onih koji su se složili, ipak je bilo i onih koji su primijetili da u kolumni nema prijedloga što učiniti. Pa evo pokušaja odgovora.
Najlakše je ne činiti ništa
Prvi je pristup ne činiti ništa jer problem ne postoji. Jer, smatraju neki, danas u svijetu ne postoje dva tipa kapitalizma: liberalni (na Zapadu) i državno upravljani (na Istoku). Kao što postoje ravnozemljaši, koji ne priznaju da je Zemlja okrugla, tako postoje i oni koji ne vjeruju da autokrati u Kini, Rusiji ili Mađarskoj otvoreno dogovaraju zajednički nastup prema drugim zemljama.
S obzirom na to da je postojanje državno koordiniranoga kapitalizma, koji ne igra prema laissez-faire pravilima, ipak teško ignorirati, većina ljudi bliskih ekonomiji ipak će priznati postojanje razlika. Tu nastaju podjele na podgrupe. U prvoj, a u nju bi se mogli ubrojiti gotovo svi lideri na hrvatskoj političkoj sceni, oni su koji naslućuju postojanje dvaju kapitalizama, ali im se o tome jednostavno ne da razmišljati. To je ekipa koja se drži one alanfordovske: 'Imali smo mi i većih problema pa ih nismo riješili.'
U drugoj su grupi, a tu je već znatan broj ekonomista koji dominiraju javnom scenom, oni koji kažu da hibrid tvrde politike i krupnoga kapitala na djelu u dosta istočnih zemalja za Hrvatsku nije neka opasnost. Sve će to nevidljiva ruka tržišta dovesti u red. Dobro, možda za deset ili dvadeset godina, ali nema veze. Mi trebamo nastaviti po starome, guslati o većoj konkurentnosti, privlačenju stranih investicija i boljem korištenju fondova Europske unije.
U trećoj su grupi oni koji su direktno ili indirektno financijski vezani uz poduzetničke pothvate koje u Hrvatskoj provode poduzetnici iz zemalja u kojima je stvoren novi oblik kapitalizma. Svjesni su opasnosti za nacionalnu ekonomiju i državne interese, ali osobne financije ipak su im važnije od interesa zajednice. Može im se ne odobravati, ali moguće ih je razumjeti.
Četvrta grupa, pokazuju to i reakcije na prošlu kolumnu, sastoji se od ekonomista, biznismena i intelektualaca otvorena uma koji shvaćaju opasnost. Ali to je heterogena, neorganizirana skupina koja nema snagu za guranje promjena. Pogotovo kad u politici nema stranke koja bi se tom temom htjela baviti.
Što poduzeti
A što bi se moglo napraviti kad bi postojala kritična masa? Prije svega, potrebna je institucija za strateško promišljanje pri Vladi. Uobličavanje obrane od državno koordiniranoga kapitalizma nije nimalo jednostavno. Traži stručnost, vrijeme i usredotočenost. Američki ekonomist Richard D'Aveni pet je godina proučavao kineski kapitalizam prije objave knjige (2012.) o strateškom kapitalizmu. Jedan od prijedloga što da radi SAD bio je, pojednostavnjeno, podjela svijeta na dva bloka. Zanimljivo, taj je proces, potaknut iz SAD-a, deset godina poslije upravo na djelu.
Drugo, krajnji je trenutak da se stvori ministarstvo međunarodne razmjene kao izvršno tijelo odgovorno, među ostalim, za koordinaciju utakmice s državno upravljanim kapitalizmima s Istoka. I treće, nužno je stvoriti koordinacijsko tijelo u kojemu će postojati legalna komunikacija i dogovaranje između predstavnika Vlade i najjačih hrvatskih poduzetnika.
E, da, postoji još jedan izlaz. Ako nam se ne da mučiti, jednostavno predamo upravljanje državom nekoj od zemalja koje s tim, u okviru svoga strateškoga kapitalizma, imaju iskustva. I voljne su 'pomoći' samozadovoljnim, rentijerski nastrojenim, uspavanim susjedima.