Dogovor o financiranju gospodarskog oporavka EU jedan je od povijesnih za Uniju, po važnosti na razini Maastrichtskog ili Lisabonskog ugovora. No pretjerano bi bilo očekivati da se politički sukobi i koncepcijski razdori neće vratiti na Unijin brod čim egzistencijalna prijetnja malo popusti
Europska unija igra novu utakmicu, utakmicu oporavka od pandemije koronavirusa. Igra je na terenu na kojem je uvijek nadmoćna, terenu gospodarskog oporavka, u uvjetima u kojima je uvijek bila najbolja, uvjetima zajedničke egzistencijalne i gospodarske ugroženosti.
Posljednjih godina Europska unija podsjećala je na brod bez kapetana, s više kormilara od kojih svaki vuče na svoju stranu, svatko pjeva svoju pjesmu, gledajući kako nadglasati ostale. Proljetos, u početku koronapandemije, EU je izgledala kao brod koji stoji u oluji, pušta na sve strane i neizbježno tone, a bespomoćni kapetan i kormilari u nevjerici gledaju. EU se preko noći raspala na države članice koje se nekako nastoje oduprijeti i preživjeti. Čak i njezini najodaniji pobornici i graditelji, poput bivšega talijanskog premijera i bivšega predsjednika EK Romana Prodija počeli su govoriti o njezinu mogućem kraju. A onda je egzistencijalna zabrinutost dovela do preokreta.
Nakon maratonskog summita na kojem je trebalo dogovoriti kako i pod kojim uvjetima raspodijeliti novac za gospodarski oporavak: izvanrednih 750 milijardi eura iz Fonda za oporavak i 1074 milijarde iz sljedećeg sedmogodišnjeg proračuna, EU se pokazala kao usuglašena posada koja je premostila razlike, ostavila iza sebe političke i svjetonazorske polemike, odlučna veslati u istom smjeru, za vlastiti spas.
Kompromis u kojem su svi pobjednici
Trenutačno izgleda kao da je pandemija koronavirusa pomogla članicama da bolje vide svrhu i potrebu Unije kao i svoje uloge u tom procesu. Njemačka i Francuska preuzele su vodeću ulogu, Merkel se u velikom stilu vratila u političku arenu i kao nenadmašna majstorica kompromisa i dogovora uspjela izbalansirati zahtjeve bogate i 'škrte' (sjeverne) Europe i potrebe siromašnije i rastrošnije južne i istočne Europe. Nestašni dečko EU-a Viktor Orban vratio se u 'političku obitelj' i Merkel ga je spremno prigrlila. Na kraju su omjerom nepovratnih sredstava i zajmova kao i uvjetima raspodjele i nadzora bili zadovoljni svi. I svi su bili pobjednici: od 'škrtog' nizozemskog premijera Ruttea koji je najdulje zagovarao zajmove umjesto nepovratnih sredstava i pravo država da kontroliraju trošenje drugih članica (korupcija i to), do mađarskog Orbana, poljskog Morawieckog ili talijanskog Contea kojima su grantovi draži. Osobito kada bi bili bezuvjetni.
Nije pretjerano reći da je ovaj dogovor o financiranju gospodarskog oporavka EU jedan od povijesnih za Uniju, po važnosti na razini Maastrichtskog ili Lisabonskog ugovora. No pretjerano bi bilo očekivati da će ovo suglasje potrajati vječno, da se politički sukobi i koncepcijski razdori neće vratiti na EU-ov brod čim egzistencijalna prijetnja malo popusti. Ako ne i prije.
Hrvatska strateška prekretnica
Andrej Plenković je to novo europsko okupljanje iskoristio i za otvaranje hrvatske strateške prekretnice: čvrstog pozicioniranja u Uniji i definitivnog odvajanja od regionalnog, zapadnobalkanskog susjedstva. Ove 22 milijarde eura odobrene Hrvatskoj (od toga gotovo pola iz Fonda za oporavak) jesu pojas za spašavanje. Ali su istodobno prilika i obveza za gradnju europske Hrvatske u gospodarskom segmentu i u segmentu javne uprave. I to je uistinu povijesna i vrlo rijetka prilika. Franjo Tuđman iskoristio je trenutak raspada komunističkih imperija u Europi i stvorio hrvatsku državu. Ivo Sanader iskoristio je posljednje prilike proširenja i čvrsto postavio Hrvatsku na NATO-ove i EU-ove tračnice, Jadranka Kosor privela je proces kraju. Andrej Plenković sada se našao u jedinstvenoj prilici napraviti treći i završni korak – sadržajno vratiti Hrvatsku u društvo europskih država.
U ovom novom EU suglasju Plenkovićevo europsko iskustvo postalo je velika prednost. I 22 milijarde eura to potvrđuju. Da se ne zavaravamo – nitko drugi u današnjoj hrvatskoj političkoj areni ne bi dobio taj iznos. Usto, Plenković je potpuno ovladao HDZ-om, praktički ima jednostranačku vladu i sve što je potrebno za onu ključnu operaciju – postupnu eliminaciju državnog klijentelizma u gospodarstvu i postupnu izgradnju efikasnije državne uprave. Zato ove 22 milijarde nisu dar, već obveza za Plenkovića. Njegova nova vlada, sastavljena uglavnom od mlađih ljudi kojima europsko projektno razmišljanje nije strano, i koja na prvi pogled izgleda kao kancelar i 16 državnih tajnika, može se pokazati kao dobar model za ovu operaciju. Iskorištenost tih 22 milijardi bit će jedan od ključnih testova uspješnosti. A 'škrtice' sa sjevera, koji inzistiraju na nadgledanju trošenja nepovratnog novca, bit će u tome naši najveći prijatelji.