I u sljedećoj fazi preslagivanja europskog i svjetskog poretka zapadni Balkan imat će ulogu – laboratorija. Glavni istraživači i suparnici bit će SAD, Rusija, Kina, Turska i EU. A lokalni političari davat će eksperimentu lokalni kolorit ostvarujući mnogo osobnih i ponešto nacionalnih interesa
Odabravši zapadni Balkan za jednu od svojih posljednjih oproštajnih turneja, njemačka kancelarka Angela Merkel poslala je dvostruku poruku: da je taj prostor u koji su ušle daleke sile (misli na Rusiju, Kinu, a i Tursku) nužno integrirati u EU, ali i da od toga još dugo neće biti ništa. Da države zapadnog Balkana (Srbija, BiH, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija) moraju prijeći još dug put jačanja pravne države i političkih sloboda.
Ništa ljepše za uši većine njezinih zapadnobalkanskih domaćina, počevši od počasno prvog, srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. Naime, da je taj put Srbije u EU planiran kao kraći, to bi značilo i kraći vijek Vučićeve vladavine koja, kao i u većini zapadnobalkanskih država, počiva na negaciji pravne države, na sprezi vladara ili vladajuće oligarhije s državnom mafijom i na neslobodnom društvu.
Dva desetljeća preoblikovanja
Politički establišment u BiH već malo lošije spava jer mu je uoči odlaska iz politike kancelarka poslala novoga međunarodnog upravitelja (OHR) Christiana Schmidta, koji, čini se, ima ozbiljnu zadaću izmijeniti izborni zakon prije općih izbora sljedeće godine. Iznuđene promjene izbornog zakona obično znače i posljedičnu veliku smjenu vladajuće nomenklature. Bidenova je administracija u prvim mjesecima vlasti najavila pojačan angažman u jugoistočnoj Europi, osobito u BiH, koji dosad nije došao na red… No mnogi politički signali, uključujući i nedavnu srpsko-crnogorsku eskalaciju napetosti prigodom ustoličenja mitropolita SPC-a Joanikija na Cetinju, ukazuju na to da će u sljedećem razdoblju zapadni Balkan biti politički aktivno područje.
Doduše, površne su i teze da je u posljednjih dvadesetak godina područje zapadnog Balkana bilo međunarodno zaboravljeno i politički neaktivno. U tom je razdoblju velikim dijelom geopolitički i državno preoblikovan taj prostor. Počevši s Hrvatskom, koja se službeno izdvojila iz zapadnog Balkana i iz jugoslavenskoga državnoga koncepta u koji je ugurana voljom svjetskih sila 1918. i vratila se europskoj zajednici država, postavši punopravna članica NATO-a i EU. Istina, i EU i NATO imaju svojih unutarnjih problema i nedostataka, ali pogled preko istočnih granica pokazuje koliko su ta članstva za Hrvatsku bila strateški važna. U tom su razdoblju Crna Gora i Kosovo postali samostalne države, gotovo cijeli prostor izuzev Srbije ušao je pod NATO-ov kišobran – Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija kao članice, BiH je otprije NATO-ov protektorat, a Kosovo kao državu NATO je pod vodstvom SAD-a sukreirao. Istina, zapadni Balkan nije u tom razdoblju postao Benelux pa čak ni Višegradska skupina za ponavljače. Sve su države s tog prostora još uvijek na samom početku puta prema EU ili još u predvorju, i vjerojatno će tako ostati još desetljećima. Ali, budimo ozbiljni: model istočnih despocija koje počivaju na korupciji državna je tradicija na tom prostoru i ne postoji autohtoni unutarnji potencijal za izgradnju europskih pravnih država. Zato nisu Benelux.
Konflikt na Cetinju
Bivši francuski ministar vanjskih poslova zgranuo je mnoge ujesen 1991., kada je u jeku napada na Hrvatsku hladno poručio (o bivšoj Jugoslaviji): 'To je zanimljiv laboratorij za sve što bi se moglo događati drugdje u Europi.' Ali bilo je to točno. I u sljedećoj fazi preslagivanja europskog i svjetskog poretka zapadni Balkan očito će imati ulogu – laboratorija. Glavni istraživači i suparnici u tom 'laboratoriju' bit će SAD, Rusija, Kina, Turska i EU. A lokalni političari davat će eksperimentu lokalni kolorit, ostvarujući mnogo osobnih i ponešto nacionalnih interesa.
Jedna od takvih laboratorijskih epizoda je i konflikt u vezi s ustoličenjem mitropolita SPC-a Joanikija na Cetinju. Vučić je spremno uskočio u Crnu Goru sa 'srpskim svetom', u prostor koji mu je, uz američki blagoslov, otvoren izbornom detronizacijom Mile Đukanovića i formiranjem koalicijske prosrpske vlade. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ukazao je javno, nekoliko dana prije ustoličenja o čemu je zapravo riječ: da se rusko-američko nadmetanje u sljedećem razdoblju prenosi na teren ruskoga (veliko)državnog pravoslavlja, a s njime i SPC-a kao podružnice RPC-a. A konačni učinak? Desant patrijarha Porfirija na Cetinje nije imao pobjednika. Ali je razotkrio narav 'srpskog sveta' i SPC-ovu ulogu u njemu. I ojačao argumente za autokefalnost državnih pravoslavnih crkava: ukrajinske, crnogorske, makedonske…. A to nije samo političko nadmetanje između Vučića i Đukanovića nego, iznad svega – između Putina i Bidena.