Željko Perić: Hrvatskoj treba veliki tripartitni sporazum

Kad gospodarstvo uzastopno raste dvadeset jedan kvartal, očekivali bismo da je većina pretežno zadovoljna, ali kod nas ipak prevladava nezadovoljstvo. Sljedeća godina bit će još jedna u nizu s rastom BDP-a oko tri posto, za što će vladajući reći da je dobro, a struka ocijeniti nedovoljnim. Nikada nisam bio zagovaratelj brzine rasta, već njegove kvalitete. Stvarnost nam je zorno potvrdila u posljednje dvije godine da uz ovakvu strukturu i kvalitetu BDP-a ne možemo osigurati potrebnu radnu snagu za rast brži od dva do tri posto.

Što tko daje, a što dobiva

Rast našega gospodarstva posljednjih je godina pogonjen rastom turizma i izvoza. Turizam usporava, a izvoz naših malih i srednjih poduzetnika uglavnom je dio opskrbenog lanca velikih industrijskih sustava njemačkog, austrijskog i talijanskog gospodarstva jer mi takvih sustava više nemamo. Zato danas, kad je riječ o opasnosti od recesije, možemo reći da dijelimo sudbinu tih zemalja.

Iako je ova vlada povukla mnogo dobrih pojedinačnih poteza, mnogo više nego ijedna do sada, još nedostaje vizura cjelovitog paketa, što je i glavni izvor nezadovoljstva nekih društvenih skupina. Kao i prijašnjih godina, naš problem počinje i završava s prekratkim horizontom na koji se vlade fokusiraju u osmišljavanju i provedbi svoje politike i mjera.

Ako sučelimo izazove s kojima se susrela i ključne mjere koje je do sada provela Vlada, dojam je da je njezin jaki ekonomski tim mogao i morao više. S jedne strane, naslijeđeni su problemi s funkcioniranjem zdravstvenog, mirovinskog i obrazovnog sustava, kao i potreba reforme i racionalizacije državne i javne uprave, brojčano prekapacitirane i kronično neefikasne. S druge strane, Vlada je uspješno stabilizirala javne financije, gospodarstvo je raslo i zapošljavalo, ali zbog masovnog odlaska radnika sa strukovnim znanjem i iskustvom domaći su poduzetnici ali, i zdravstveni sustav, ostali bez kvalitetne radne snage.
Stabilne javne financije i višak u proračunu signalizirali su idealno vrijeme za provedbu dubinskih promjena. U dobro promišljenom scenariju rješenje bi se tražilo u kvalitetnome tripartitnom dijalogu socijalnih partnera i moralo bi rezultirati velikim sporazumom.

U tom sporazumu Vlada bi morala, umjesto što se cjenka sa sindikatima zdravstva, školstva i javnih djelatnosti, dublje posegnuti u blagajnu i ponuditi ozbiljan program povećanja plaća prosvjetarima, zdravstvenim radnicima, službenicima (i sebi!) koji bi se realizirao postupno, u nekoliko godina, i to usporedno s tempom provedbe zauzvrat dogovorenih ozbiljnih reformi i promjena u tim sustavima. A te reforme i promjene same bi polučile velike uštede iz kojih bi se mogao financirati dio novih izdataka. One bi trebale sadržavati ono o čemu se dugo razmišlja, ali ne provodi zbog otpora iznutra, npr. preseljenje dijela viška radne snage iz javnog sektora u privatni (eksternalizacijom i s pomoću tržišta rada), racionalizaciju zdravstvenog sektora, što bi uključivalo i zatvaranje nekih ustanova, spajanje pojedinih bolnica i odjela, racionalnu upotrebu skupe opreme pametnom sinkronizacijom privatnog i javnog zdravstva, reformu sustava zdravstvenog osiguranja, participacija...

Porezne promjene bez širih ciljeva

Sve djelatnosti koje bi dobile znatno bolje financijske pakete trebale bi zauzvrat prihvatiti sustav nagrađivanja u skladu s rezultatima poslovanja i u odnosu na mjerljive ciljeve kako bi porezni obveznici dobili kvalitetniji i efikasniji servis. U takvom sporazumu sve bi strane znale što daju, a što dobivaju u dogovorenom razdoblju.

Sadašnjim rješenjem ni jedna strana nije zadovoljna jer se, zapravo, ništa korjenito nije promijenilo. Na individualnoj razini nekoliko stotina kuna neće nikomu život učiniti boljim i sigurnijim, a u državnoj blagajni stvorena je rupa od nekoliko milijardi kuna. Kad sljedeći korak definirate prema formuli 'kada se i koliko bude moglo', to onda ni tražiteljima, a ni proračunu, ne daje nikakvu sigurnost. Izdatak za povećanje plaća nije iskorišten kao poluga za provedbu nužnih promjena i ulijevanje tako silno potrebne doze povjerenja, sigurnosti i optimizma u javni prostor. Izostalo je povezivanje mjera s ciljevima koje trebamo postići.
I na primjeru porezne reforme možemo vidjeti kako je ona mogla biti iskorištena, a nije, i za ispravak nekih pogrešaka iz prošlosti. Vlada se trudila smanjiti izravno porezno opterećenje poduzetnicima i građanima s nekoliko paketa poreznih izmjena, što ćemo svakako pohvaliti. Međutim, i od porezne reforme očekivali bismo da bude osmišljena tako da (u harmoniji s ostalim mjerama) postigne pametno osmišljene šire ciljeve. Primjer turizma razotkriva nedostatak šire slike. Od svih mediteranskih konkurenata Hrvatska ima najkraću sezonu, odnosno najveću sezonalnost poslovanja.

Promjene se uvode kad ide dobro

Glavni je razlog tome što u strukturi kapaciteta dominira privatni smještaj, koji ponudom ne može osigurati sadržaje za izvansezonski turizam. Za razliku od Hrvatske u kojoj su hoteli zastupljeni sa samo trideset posto, u ostalim je mediteranskim zemljama udjel hotelskog smještaja 65 posto. Takvo stanje izaziva mnogo ozbiljnih problema. Visoka sezonalnost smanjuje broj stalno zaposlenih, a povećava potrebu za sezoncima, što je ozbiljnim turističkim kućama sve teže rješavati. Sve veći udjel privatnih smještajnih kapaciteta stvorio je nered u prostoru i okolišu te znatno smanjio prosječnu potrošnju po gostu, koja je čak trideset posto niža od konkurentske na Mediteranu.

Pa ipak, porezna se reforma ni na koji način nije dotaknula tog problema. Privatnici su ostali u sustavu paušalnih, vrlo niskih, iznosa poreza po krevetu, a odluke o visinama unutar propisanog raspona pilatovski su prepuštene lokalnoj vlasti. Nered će se nastaviti jer su lokalci (osim u Dubrovniku) ostali uglavnom pri starim, niskim iznosima paušala kako ne bi izgubili glasove birača. Porez na nekretnine kao korektiv više se i ne spominje. I dok se pogoduje paušalcima koji stvaraju malu dodanu vrijednost i mnogo problema, ozbiljni hotelijeri morali su se teško i dugo boriti kako bi osigurali spuštanje stope PDV-a koja je bila znatno viša u odnosu na konkurenciju.

Staro pravilo kaže da se promjene uvode kad ide dobro, a ne kad krene loše. Sljedeća će godina biti relativno dobra, ali ona je i izborna, zbog čega će se horizonti i fokus dodatno suziti, pa bi bilo iluzorno očekivati ozbiljnije reformske poteze.