24. prosinac 2020.

Zoran Milanović: Naš ključni izazov jest što prije identificirati posljedice Velikog zatvaranja

Zoran Milanović    foto Ratko Mavar

Za Lideovu publikaciju Poslovna 2021. mnogi decison i opinion makeri napisali svu svoje viđenje onoga što očekuju u 2021. godini. Ovaj tekst napisao je Zoran Milanović, predsjednih RH.

Sve velike krize nalik su jedna na drugu, sve male krize male su na svoj način. Parafrazirajući poznatu Tolstojevu rečenicu, ciljam na posljedice krize, koje su obično nepredvidive. Naš ključni izazov u 2021. godini jest što prije identificirati posljedice Velikog zatvaranja 2020. kako bismo mogli adekvatno pripremiti odgovor na njih.

Naši odgovori nakon Velike depresije 30-ih godina 20. stoljeća i Velike recesije 2008. strukturno su promijenili političke ekonomije liberalnih demokracija i mješovitih tržišnih ekonomija. U prvom slučaju granica između tržišta i države, odnosno između privatnih i javnih izbora, pomaknula se više u smjeru javnih odluka. Velika recesija potaknula je rast populizma ugrožavajući primarno domenu javnih politika sa svim reperkusijama na privatne izbore, ali i kolektivne akcije koje su nam danas toliko potrebne.

Pandemija COVID-19 nije rat

Ipak, iz našega kuta gledanja vidim jednu olakotnu okolnost. Pandemija COVID-19 plastično je prikazala neke od naših najočitijih slabosti i ranjivosti: nediversificiranu ekonomsku strukturu, ograničenu diversifikaciju izvoza, proračunsku i ukupnu ekonomsku ovisnost o monokulturi turizma te teritorijalnu rascjepkanost Republike na 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave, što je rezultiralo tragikomičnim situacijama u proljeće ove godine.

Ponovit ću još jednom: pandemija COVID-19 nije rat. U 2020. nisu stradali ni proizvodni kapaciteti ni infrastruktura. Ali stradali su ljudi, a oni su ključan izvor konkurentske prednosti u 21. stoljeću. To je prva posljedica na koju moramo imati spreman odgovor u sljedećem razdoblju. Osnovni cilj ekonomske politike mora biti porast zaposlenosti. Pratit ću Vladine aktivnosti na tom polju s velikim interesom s obzirom na potencijalnu stopu zaposlenosti Republike Hrvatske koja je pri samom dnu EU. Postizanje ambicioznog cilja stope zaposlenosti na razini od 75 posto u Nacrtu prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine nužno će imati reperkusije i na druge javne politike kao što je imigracijska, obrazovna i socijalna. Sve su one naš srednjoročni i dugoročni prioritet.

Kako građani, radnici i poduzetnici postaju oskudan resurs u Republici Hrvatskoj, to se pojačava pritisak prema promjeni našeg modela rasta i razvoja. U suprotnome njihovo 'glasanje nogama' povećat će se nakon pandemije. Sve karte baciti na euro i brz ulazak u eurozonu ​strategija je koja sa sobom nosi rizike, od oportunitetnih troškova koji će se realizirati u obliku ekonomskih odluka (npr. proračunska štedljivost), ali možda i javnozdravstvenih, pa do zanemarivanja drugih opcija. Učimo na pogreškama. Razmislimo o diversifikaciji i strukture svoje ekonomije i priljeva investicija i izvora svojeg rasta, koji se nalaze izvan EU i Europe. To je druga posljedica 2020. Ne dopustimo da nas zaobiđe još jedan val investicija, kao što nam se dogodilo na početku tranzicije s dobro poznatim posljedicama na industriju, zaposlenost i produktivnost. Gospodarska diplomacija ovdje mora odigrati ključnu ulogu kao diplomacija 21. stoljeća.

To je država koju porezni obveznik vidi kao partnera. Država koja preuzima na sebe dio troškova istraživanja i promidžbe kako bi otvorila nove tržišne prilike svojim poreznim obveznicima.

Treća posljedica jest ubrzanje na polju tehnoloških i klimatskih promjena, ali i industrijskih sektora i poslovnih modela. Odluke na svim razinama u privatnom sektoru ubrzavaju se i ne smije nam se dogoditi kašnjenje u javnom sektoru kao što smo vidjeli s Nacrtom prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine i Industrijskom strategijom u sljedećem sedmogodišnjem razdoblju. Mogućnost strukturne transformacije hrvatske ekonomije na zelenim i digitalnim osnovama na temelju EU sredstava počiva upravo na našem pravodobnom reagiranju i spremnosti za reforme. Dosad se ne možemo pohvaliti uspjehom na oba polja, ali ubrzanje će se vjerojatno dogoditi i ovdje.

Uključivi rast

U 2020. brojni poduzetnici i radnici brzo su reagirali na promijenjene uvjete, prilagodili se potražnji te pronašli tržišne niše za sebe. Takva decentralizirana rješenja privatnog sektora koja karakterizira inventivnost u očuvanju aktualnih te djelomična ili potpuna promjena poslovnih modela i organizacije poslovanja pružaju temelje za optimizam i u 2021. godini. Također, svjedočili smo umrežavanju poduzeća odozdo prema gore (bottom-up) i organizaciji zajedničkog nastupa na tržištu. S obzirom na razmrvljenost hrvatske ekonomije klasterizacija i zajednički nastup poduzeća dugoročno su održiva strategija uspjeha na tržištu EU i svjetskom tržištu. To je pretpostavka veće diversificiranosti i rasta izvoza. Stoga proces samootkrivanja poduzetništva vidim kao važnu i dugoročnu četvrtu posljedicu za hrvatsku ekonomiju.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, ostaje država. Kao ključan akter u sljedećem razdoblju ona uza se veže dvije posljedice. Prva je odgovor na rast nejednakosti i siromaštva, što podrazumijeva da ekonomski rast u sljedećem razdoblju ne bude samo održiv već i uključiv. Koristi od oporavka ekonomske aktivnosti potrebno je što više ravnomjerno rasporediti kako bi rast pogodovao siromašnim i isključenim članovima našeg društva. Nacionalna razvojna strategija treba ponuditi odgovor na pitanje uzroka niske produktivnosti, ali u skladu sa svojim naslovom i adresirati pitanje siromaštva i nejednakosti (ekonomske, političke, regionalne i svake druge) u društvu. Ključna je promjena političke ekonomije, odnosno rješavanje institucionalnih problema koji su usko grlo u povećanju stope rasta potencijalnog BDP-a. Iz Velikog zatvaranja izići ćemo s većom ulogom države u ekonomiji, zbog čega 'jedina igra u gradu' postaje ona između institucija i poduzeća.

To podrazumijeva kontinuiran rad na rješavanju ključnih karakteristika loše političke ekonomije u Republici Hrvatskoj, a koje se svode na netransparentnost (državnog i lokalnih proračuna, upravljanja i imenovanja čelnih osoba u javnom sektoru i javnim poduzećima), korupciju, klijentelizam i ortački kapitalizam. Uspješno razrješavanje navedenih neuralgičnih točaka hrvatske ekonomije jest conditio sine qua non kako bismo ispunili zacrtano u Nacrtu prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine i stvorili preduvjete za izmjenu javnih politika u budućnosti. Moj mandat, ali i djelovanje Ekonomskog savjeta i Vijeća za energetsku tranziciju, bit će usmjereni na konstruktivan doprinos u suočavanju s navedenim posljedicama.