Blagdansko raspoloženje krajem godine ne mimoilazi niti jedan dom na većini zemaljske kugle. Obiteljski blagdan Božića i luda proslava Nove godine utjelovljuju potrebu okupljanja najbližih u obilježavanju jednog od najznačajnijih datuma u kršćanstvu i veselje zbog odlaska stare godine, s velikim željama da iduća bude bolja i bogatija.
U toj su nadi i očekivanjima boljeg sutra sjedinjeni svi još od davnih dana slavljenja dolaska maloga Boga i Silvestrova. A koliko je to doista prisutno u mnogim narodima i danas, vidi se u raskošnom slavlju na ulicama gradova i u domovima, ali i iz očuvanog običajnog slavljenja Božića i Nove godine.
Tobože slučajno
U Hrvatskoj je vjerojatno najduži običaj koji se održao i danas sijanje pšenice uglavnom na Svetu Luciju kako bi i iduća godina bila plodna i uspješna. Kada pšenica naraste, oko nje se sveže hrvatska trobojnica i stavlja svijeća u sredinu. Panjevi i slama unosili su se u kuće na Badnjak (od riječi bdjeti), pri čemu su panjevi označavali Sveto Trojstvo, a slama na kojoj su se djeca igrala simbolizirala je rođenje maloga Isusa. Na ognjište su se stavljala jedan ili tri panja (badnjaka) te pored ulaznih vrata duga zelena grana, ovisno o kraju. Svijeće su se palile vatrom s badnjaka, dok su kuće bile okićene suhim voćem, zelenilom i cvijećem umjesto drvca koje je u hrvatske krajeve došlo sredinom 19. stoljeća pod utjecajem njemačkih običaja. Isprva se jabukama, kruškama, šljivama, slatkišima i papirnatim ukrasima ukrašavalo bjelogorično drvo, no kasnije se koristilo zimzeleno. Djevojke su nestrpljivo iščekivale misu polnoćku jer su tada dobivale od mladića na dar božićnicu – jabuku kojom je on pokazivao ozbiljne namjere prema onoj koja mu se sviđa. Prvi posjetitelj u kući na Badnjak, Stjepanje ili Novu godinu naziva se položar ili polaznik, a da bi donio sreću, uvijek mora biti muškarac. Stoga su se dogovarali tobože slučajni posjeti kršnih momaka kako bi se osigurala sreća u domu. U Zagorju, Slavoniji, Dalmaciji i Hercegovini obilježavao se 28. prosinca Danom nevine dječice u spomen na židov- ske dječačiće stare do dvije godine koje je kralj Herod dao smaknuti kako bi spriječio da na njegovo prijestolje dođe Isus. Stoga se na Herodeševo, Šibalice, Šibarjevo, Mladence ili Mladince djeca lagano udaraju šibom radi spomena na bol usmrćene djece, a potom darivaju slasticama. No, vjerovalo se i da šibanjem na djecu prelazi snaga, pa će ona tako biti jaka, zdrava i izdržljiva.
Svinjetina da, piletina ne
Smatralo se i da se na Novu godinu treba lijepo ponašati, veseliti se, ne smije se svađati, a kuće moraju biti čiste jer bi se sve što se dogodi prvoga dana ponavljalo cijele godine. Nesreća je bila ako bi se toga dana prvo srela žena. Jela se svinjetina zato što svinja uvećava sreću svojim rovanjem prema naprijed, a izbjegavala se piletina jer kokoš čeprka unatrag, pa obitelj ne bi napredovala u novoj godini. Kako sreća ne bi otišla iz kuće, od Božića do Nove godine nije se iznosilo niti smeće. Za jutarnjeg umivanja obavezno se morala u posudu s vodom staviti jabuka s utisnutim novčićem za zdravlje i bogatstvo. Diljem svijeta običaji za Božić i Novu godinu drugačiji su od naših i često čak jezoviti. Tako u Francuskoj sa Svetim Nikolom u obilazak djece kreće Crni Petar (Le pere Fou- ettard), lik sličan Krampusu koji je udomaćen i u nas. U odjeći crnoj od čađe iz dimnjaka, zločestu djecu kažnjava šibama, nosi im grumenje ugljena, a onu najgoru odnosi u svojoj torbi. Vrag kao pomoćnik svecu pojavljuje se i u liku nizozemskog Crnog Petra (Zwarte Piet), no čini se da on nije tako grozan kao francuski jer zabavlja djecu prije dolaska Svetog Nikole i dijeli joj slatkiše. Prikazuje se kao Maur, dok je već spomenuti Krampus nezaobilazan i u Austriji gdje straši nestašnu djecu. Onu posebno neposlušnu odnosi u svoju jazbinu i proždire.
Ritualno poticanje probave
Velšani su po selima nosili Mari Lwyd (Siva Mary), konjsku lubanju nataknutu na štap i zaogrnutu u bijelu plahtu. Mari Lwyd donosi sreću, sa svojom svitom pjevajući obilazila sela i gradove te traži hranu i piće po kućama i gostionicama. Za Božić u Norveškoj skrivaju metle da u kuću ne bi došla vještica u potrazi za svojim prometa- lom. U seoskim područjima običavalo se da otac obitelji puca iz puške kako bi otjerao zle duhove. Plesači i pjevači obučeni kao živi mrtvaci, koze i medvjedi sviraju i vesele se u ophodnji ulicama Latvije, a u Japanu na Božić, iako nesvojstven njihovim običajima i vjeri, svi odlaze u fast food restorane Kentucky Fried Chicken. Zanimljiv je katalonski običaj Caga Tio ili klada koja ‘kaka‘. Najprije se radi o manjem komadu drveta na kojemu roditelji iscrtaju lice i pokriju ga dekom da mu ne bude hladno. Djeca ga moraju hraniti kako bi narastao skroz od 8. prosinca, Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, do Božića, pri čemu roditelji potajno mijenjaju manje drvo sve većim. Za Božić se klada stavlja na sredinu prostorije i prekriva crvenom dekom, a djeca pjevaju i udaraju ga štapovima dok se ‘ne pokaka‘, zapravo donese darove. Katalonci, Portugalci i Francuzi u jaslice stavljaju i lik Caganera – „kenjača“ prikazanog spuštenih hlača u čučnju. Podrijetlo toga dodatka nije poznato, ali se pretpostavlja da bi mogao predstavljati plodnost.
Doček na groblju
Za Novu godinu, pak, u Rio de Janeiru nosi se bijela boja kako bi se u nadolazećoj godini prizvao mir, nikako crna jer donosi prokletstvo. No, dopušteni su i manji dodaci drugih boja, poput zelene za zdravlje i žute za pun nov- čanik. U Južnoj Americi na Novu se godinu za sreću nosi i raznobojno donje rublje, najčešće crveno za ljubav i žuto radi bogatstva i zdravlja. Danci bacaju jedni drugima ta- njure, čaše i šalice pred vrata vjerujući da to donosi sreću, a neudane Irkinje stavljaju lišće imele pod jastuk nadajući se da će tako naći supruga i riješiti se nesreće. Ameri- kanci vjeruju da poljubac u ponoć donosi veliku ljubav i briše neugodna sjećanja, za razliku od Ekvadoraca koji u ponoć spaljuju strašila ispred svojih kuća. Izrađuju ih od komada drveta i papira te spaljuju kako bi otišlo sve loše što se dogodilo prethodne godine. U čileanskom gradiću Talca od 1995. ‘slavi‘ se na groblju jer je tada jedna obitelj odlučila pored očeva groba provesti novogodišnju noć. Oko 5000 njihovih sugrađana sada također čeka Novu na groblju sa svojim preminulima, uz treperava svjetla i ozbiljnu glazbu. Nijemci već godinama za doček oboža- vaju gledati isti britanski šou ‘Dinner for One‘. Nejasno je kako je to počelo, no šou je iznimno popularan, ponavlja se od 1972., a Nijemci vole ući u Novu godinu govoreći uzrečicu iz šoa: ‘Isti postupak svake godine‘