Čuli su mnogi u nekom trenutku u životu onaj masni vic o paru koji doktora uvjerava da su sve napravili, ali da jednostavno ne uspijevaju začeti, na što ih doktor u čudu pita: 'Dečki, jel vi to mene zezate?'. Tako se nekako može opisati nedavni osjetni rast broja novozaraženih koronavirusom kojem se Krunoslav Capak, Stožer i svi hrvatski stručnjaci jednostavno ne mogu načuditi, iako su odavno otvorene granice, a ljudi toplo pozvani doći u Hrvatsku, dapače, u što većem broju.
Povećanje broja zaraženih definitivno je potvrdilo da od iskorjenjivanja virusa neće biti ništa i da se toj činjenici valja prilagoditi, ali jednom kada je duh pušten iz boce, teško ga je u nju vratiti. Panika i strah stvarani mjesecima ne mogu se preko noći zamijeniti obrnutom mantrom 'življenja s koronom', odnosno isprepadane ljude ne možete samo tako uvjeriti da jednostavno prihvate koronu kao neizbježnu činjenicu s kojom treba još neko vrijeme živjeti. U takvoj situaciji, ključno pitanje postaje koliko ekonomija uistinu može funkcionirati paralelno s koronavirusom i konstantnom prijetnjom novih problema. Prvotni optimizam nakon puštanja života natrag u pogon polako hlapi, a paralelno s tim raste neizvjesnost, dobro poznati ubojica relevantne ekonomske aktivnosti.
S tim u vidu, razinu ekonomske aktivnosti kakvu sada imamo najbolje se može usporediti s ratnom ekonomijom: odvija se, ali daleko ispod optimuma. Prevedeno u ovu situaciju, neizvjesnost u vezi s drugim valom uparena s neizvjesnošću o dubini i širini ekonomskih posljedica prvog vala, rezultira smanjenom potrošnjom kućanstava, odgađanjem ili reduciranjem poslovnih investicija, otkazivanjem ugovora i planova, nevoljkošću financijskog sektora da pozajmljuje (ali i jednakom nevoljkošću pojedinaca i tvrtki da posuđuju) i smanjenom mobilnošću pojedinaca (pad prometa u trgovinama, cijeloj turističkoj i ugostiteljskoj branši, prijevoznicima…). Drugim riječima, dok god postoji opipljiv strah društva od virusa, ekonomska aktivnost odvijat će se uglavnom na mizernim razinama, mnogo bliže golom minimumu, nego željenom maksimumu.
Strašenje virusom, izvedeno u želji da se ljude natjera na odgovorno ponašanje, sada postaje sve teži uteg povratku u zaista normalno stanje ekonomske i svake druge aktivnosti. S obzirom na to da će se na cjepivo ili potvrđeno učinkovit tretman očito morati dugo čekati, a na slabljenje se još ne može ozbiljno računati, ostaju dvije opcije koje bi najbolje bilo primijeniti istodobno. S jedne strane, strah od virusa treba aktivno umanjivati uz inzistiranje na osobnim mjerama zaštite jer zaista i nije tako opasan kako se tvrdilo, a kada jest, sada se zna točno za koje skupine ljudi.
S druge strane, premijer mora jasno otkloniti mogućnost ponovnog zaključavanja i zaustavljanja ekonomskih aktivnosti i precizirati kakav će pristup država primijeniti u slučaju povećanja broja zaraženih, čime bi ekonomija dobila određenu dozu predvidljivosti, koliko god bila daleko od idealne. Nažalost, u Hrvatskoj otpočetka prevladava upravo suprotna logika prema kojoj se javnosti stalno daju šture, ponekad čak oprečne ili neuvjerljive informacije i uporno taje stvarne namjere vlasti, čime se podgrijava osjećaj panike i tjeskobe.
Ovako se iz ponašanja i izjava najviših dužnosnika mora stalno dešifrirati stvarnu poruku, primjerice, da Hrvatska, valjda, nema namjeru ići u ponovno zaustavljanje ekonomije i da se prelazi na koncept individualne odgovornosti (maske, rukavice, razmak, dezinficiranje). To jasno i glasno reći beskrajno je lako, a imalo bi blagotvoran efekt na ekonomsku aktivnost, bez obzira na to što bi bio daleko od željenog. Ako pak ni sama vlast ne zna što namjerava, to je još veći problem koji je teže riješiti.
Što se zaista može očekivati u cijeloj ovoj situaciji i nakon nje možete pročitati u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.