Ako je višegodišnje nesmiljeno medijsko bombardiranje intimnim ispovijestima 'nove hrvatske emigracije' nešto ogolilo, to je da su Hrvati izgleda duboko podvojene osobnosti koje se na izlasku iz države naglo pretvaraju iz Mr. Hydea u dr. Jekylla. Svi su poslovi kod kuće nedostojanstveni, plaće uvijek smiješne, radno vrijeme predugo, slobodni dani nedovoljni, trajanje stanki prekratko, radno mjesto predaleko od kuće, poslodavac nepodnošljiv, očekivanja na poslu prevelika, osobni uspjeh i sreća nedostižni i zapravo život kao takav više-manje besmislen.
Sve to misteriozno se promijeni stupanjem na posvećeno njemačko, irsko, austrijsko ili neko takvo tlo. Odjednom, gazda postaje sjajan tip, ustajanje u pet ujutro užitak, svaki posao dobrodošli izazov, minimalna plaća više nego dovoljna, putovanje do posla od najmanje sat vremena praktički neprimjetno, a život u stanu veličine telefonske govornice s cijenom penthousea avantura kakvu se oduvijek priželjkivalo. Ne samo to, kod kuće vječno kiseo, nezadovoljan, bahat, ljutit, neobično posvećen muljanju i nerijetko agresivan, prosječni Hrvat u takvim okolnostima trenutačno postaje krotak, nasmijan, pristojan, pun poštovanja, tolerantan, zadovoljan i opsjednut poštovanjem zakona, pravila i normi.
To je jedini mogući zaključak nakon listanja nepresušnog vrela oduševljenih svjedočanstava hrvatskih radnika u inozemstvu, koje ne mogu uzdrmati ni povremeni iskazi neusklađeni s ovom bujicom sreće. Pojednostavnjeno, društvo je posloženije, ljudi nekako bolji, država učinkovitija i to iz prosječnog Hrvata izvlači najbolje, ako je vjerovati ponuđenim objašnjenjima emigranata. Problem s tim je što su takvo društvo i državu napravili ljudi koji tamo žive, pa nepopravljivi skeptici mogu sugerirati da bi isto društvo Hrvati možda imali i kod kuće da su se tijekom proteklih stotinjak godina pokušali tako ponašati u Hrvatskoj, umjesto što svoje najbolje manire pažljivo čuvaju za stranca.
Slično razmišlja i politički analitičar Žarko Puhovski, koji kaže da su organiziranost i efikasnost države i društvene norme najčešće povezani.
- Norme su svakako ojačane efikasnim kažnjavanjem prijestupa, ali samo kažnjavanje nema izgleda ako norme u bitnome i na dulje vrijeme ne odgovaraju tradiciji i samorazumijevanju pučanstva - tvrdi Puhovski. On razlog za bitno drugačije doživljaje domovine i tuđine nalazi u neujednačenoj primjeni kriterija.
- Za stanje izvan zemlje nalaze se, naročito kod onih koji su orijentirani na vanjski svijet, olakotne okolnosti, dok se kod kuće kriteriji zaista primjenjuju, pa i s negativnim predrasudama, što, dakako, ne važi za one nacionalistički nastrojene - kaže Puhovski te dodaje da su razlozi za ovu nestalnost dojmova dvojaki. Prema njemu, s jedne je strane riječ o drugačije postavljenim, pozitivnim očekivanjima, kako vlastitim, tako i okoline i onih koji su prije otputovali, a s druge nevoljkost da se prizna eventualni neuspjeh.
- Ako je referentna skupina onima koji odlaze i dalje u 'starome kraju', a često jest, onda je lakše manipulirati činjenicama koje se odnose na novu sredinu, jer su 'kod kuće' teže provjerljive - pojašnjava.
Svako baratanje stereotipima o nekoj skupini ljudi nezahvalno je i znanstveno vrlo problematično, što vjerojatno objašnjava zašto nije bilo lako naći sociologa ili etnologa koji bi sudjelovali u ovoj temi. No, ako se generalizacija oslanja na uočljiv prosjek, dobiva se statistički točna informacija koja ujedno ne isključuje postojanje nemalog broja iznimki. Nije svaki Japanac vrijedan, niti je svaki Nijemac pošten, ali takvi stereotipi češće nalaze svoje konkretne dokaze nego što ne nalaze i tako se dobiva taj toliko zavodljiv, ali efemeran pojam nacionalnog mentaliteta.
Cijeli tekst i britku analizu hrvatskog mentaliteta pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju LIdera