Među deset najvećih kompanija prema prihodu u 2019. čak ih je sedam u stranom vlasništvu. Od domaćih su tu samo državni HEP i još dva energetičara u privatnom vlasništvu – Prvo plinarsko društvo Pavla Vujnovca i Crodux Ivana Čermaka. To smo otkrili pripremajući upravo pristigle Finine podatke za publikaciju 1000 najvećih koja izlazi uz Lider za dva tjedna.
Među deset najvećih stranih tvrtki dominiraju trgovci – čak četiri tvrtke. To su Konzum plus, Spar te Lidl i Kaufland iz Schwartz grupe. Osim trgovaca, u TOP 10 su dva naftaša (najveća Ina i PPD), dvije banke (Zaba i PBZ), jedan telekom (HT) i samo jedan klasični industrijalac, Pliva (premda i Ina pripada dijelom u proizvodne djelatnosti).
Istini za volju, prve dvije tvrtke na listi 'stranaca' – Ina i Konzum plus – formalno su u većinskom domaćem vlasništvu. Podaci kazuju da mađarski Mol ima samo 49 posto dionica Ine, ali svima je poznato da je još Ivo Sanader dopustio da se Inom upravlja iz Budimpešte. I zrcalna Konzumova tvrtka, Konzum plus, formalno je u vlasništvu domaće kompanije – Fortenova grupe – ali njome se nakon Todorićeve ere i vjerovničke nagodbe također upravlja temeljem većinskoga ruskog i američkog vlasništva.
Na listu smo stavili i druge tvrtke koje su, poput Konzuma plus, u stranom vlasništvu 'u drugom koljenu'. To vrijedi za sve Fortenovine članice, ali i za Porsche Croatiju, Inine, HT-ove, PBZ-ove i druge tvrtke koje su u domaćem vlasništvu samo formalno.
Već i letimičan pogled na listu otkriva da strani kapital znatno sudjeluje u domaćem BDP-u. Primjerice, stota tvrtka, preloški LPT, prema prošlogodišnjim prihodima je 204. kompanija u Hrvatskoj, što znači da je gotovo svaka druga od dvjestotinjak najvećih tvrtki u stranom vlasništvu. Kako se ide dalje po listi 1000 najvećih, udjel stranog kapitala u tvrtkama opada u skladu s manjim prihodima. No, stranci vlasnički kontroliraju čak 42,9 posto od 1000 najvećih kompanija. Te tvrtke zapošljavaju 41 posto radnika, ostvaruju 49 posto prihoda i iskazale su 54 posto dobiti, što znači da su uspješnije od domaćeg dijela gospodarstva.
Tvrtke u stranom vlasništvu više su okrenute svjetskom tržištu – lani je tih 429 tvrtki ostvarilo 52 posto izvoza 1000 najvećih, ali i čak 60 posto uvoza. Kod tog podatka valja zastati. Tvrtke iz TOP 1000 u hrvatskom vlasništvu lani su imale pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu, izvezle su robu i usluge vrijedne 46,7 milijardi kuna, što je 6,4 milijarde više od njihova uvoza. No, 'stranci' su na 50 milijardi kuna izvoza uvezli za gotovo deset milijardi kuna više. I to je normalno, jer u dobrom dijelu Hrvatska je ponajprije tržište za domaće proizvode.
Uostalom, među sto najvećih čak je 37 trgovaca i distributera. Slijede 23 tvrtke iz prerađivačke industrije i 14 financijaša (među kojima su šest banaka i pet osiguravatelja). Pomalo je kuriozitet da osim tri telekoma na listi nema nijedne strane IT tvrtke. Među 1000 najvećih samo je 15 stranih IT-jevaca i oni su uglavnom pozicionirani iza 12 domaćih IT tvrtki. To bi morao biti putokaz za strateška promišljanja o državnom razvoju.
Jasno je što stranci najviše vole u Hrvatskoj. Za razliku od pojedinaca, turista, koji preferiraju obalu, biznis je zaljubljen u Zagreb. Među 1000 najvećih kompanija sjedište u Zagrebu ima praktički svaka druga – 230 domaćih i 294 strane, a na našoj listi od sto najvećih kompanija u stranom vlasništvu čak 69 ih ima sjedište u Zagrebu.
Postoji još jedna bitna stvar koja razlikuje tvrtke u domaćem i one u stranom vlasništvu. To je plaća. Prosjek neto plaće zaposlenika u 1000 najvećih kompanija prošle godine bio je 7112 kuna. No, za zaposlene u domaćim tvrtkama prosječna plaća lani je bila 6722 kune, dok su njihovi kolege u stranim kompanijama mjesečno dobivali 951 kunu više – 7673 kune, dakle više od famoznih tisuću eura.