U globalnom restartu energetike Hrvatska dobiva veliku šansu da od države koja uvozi 40 posto energije postane izvoznica. Oprema i usluge za energetiku odlična su prilika za novo zapošljavanje i izvoz. Energetsku transformaciju ne smijemo obaviti samo s uvoznom opremom
U energetici se događaju krupne tehnološke promjene i opća dekarbonizacija. Nafta je doživjela svoj vrhunac, ugljen je u mnogim zemljama gotovo iščezao. Plin je na vrhu, ali se umješavanjem vodika nude plinski proizvodi s manje ugljikovodika. Plinska bitka za europsko tržište nastavlja se i Europa ima benefit nižih cijena čistijega goriva od nafte i ugljena, ali dugoročno neprihvatljivog za zelene planove.
Proizvodnja iz obnovljivih izvora sve je veća. Voda, sunce, vjetar, toplinske stanice i biomasa daju sve bolje rezultate i neke zemlje kao npr. Njemačka na tome zasnivaju svoj energetski izvoz, a Hrvatska uvoz cjenovno konkurentne električne energije.
Trebamo mreže koje rade u svim pravcima
Nepostojanje velikih kapaciteta skladištenja struje ograničava korištenje obnovljivih izvora. Jednostavno kada nema sunca ili vjetra, trebate još jedan izvor, a to ima cijenu. Dio se struje 'skladišti' pumpanjem vode u revirzibilna jezera. Nada se polaže u proizvodnju vodika uz upotrebu energije iz obnovljivih izvora, a onda opet vodika u struju ili za pokretanje transporta, s time da nema zagađenja.
Sve to traži potpuno drugačije mreže koje rade u svim potrebnim pravcima, a to je sasvim nova situacija. Milijuni električnih vozila skladište velike količine energije, teški transport skladišti vodik, a sve to treba puniti. Ti izazovi traže totalnu digitalizaciju. Tako će svaka kuća sa solarom proizvoditi, trošiti, trgovati i skladištiti. Sve to treba digitalizaciju i drugačiju pamet.
Energetika kao motor razvoja
To korjenito mijenja energetsku priču i naša energetika u njezinu globalnom restartu dobiva veliku šansu da od uvoznice postane barem samodostatna, ako ne i izvoznica. Sadašnji veliki, 40-postotni uvoz električne energije (slično ili lošije je kod drugih energenata) jako opterećuje robnu i platnu bilancu i jedan je od razloga velikog zaduženja države. Još jedino uvoz hrane ima tako negativan utjecaj na našu ekonomiju.
Izrada i izvoz opreme za energetiku te usluga (Končar, Dalekovod, kabeli, nova rasvjetna tijela, elektronika itd.) golema su prilika za novo zapošljavanje i izvoz. Prema tome, energetika i sve oko nje mora biti novi motor razvoja. Ako ne bude izvozno orijentirana i svu energetsku transformaciju obavimo samo s uvoznom opremom to će u konačnici rezultirati divergencijom, a ne konvergencijom naše ekonomije.
U energetskom razvoju nije dovoljan samo dobar radnik ili inženjer. Naši građani (ali i poduzeća, mirovinski i drugi fondovi) moraju postati suinvestitori u energetskim projektima. Na lokalnoj razini sudjelovanje građana u investicijama mora postati obveza, bez čega nema nekih investicija. Neke zemlje kao što je Njemačka dobro su to riješile s energetskim zadrugama za lokalno stanovništvo. Time se zainteresiranost 'lokalaca' usmjerava na uspjeh, a ne otežava se izvedba projekta.
Državna imovina i solari
Državna imovina može ponuditi velike površine zemljišta za montažu solara, ali za to imamo i ogromne površine uz ceste i željeznice.
Sve to, izazvano velikim tehnološkim promjenama, provodit će se u svim zemljama Europe, ali i na drugim područjima. Tehnološka rješenja bit će ista ili slična. Razliku donosi uglavnom ljudski, stručni faktor. To je, prije svega, brzo i pravilno odlučivanje. I kapital će ići onamo gdje će se energetski proizvodi brže uvoditi i izlaziti na tržišta. Bez pravilnog i brzog odlučivanja naša energetika neće postati izvozni sektor. Bez doprinosa tog sektora i sektora hrane nemoguće je očekivati sustizanje drugih zemalja Europske unije.