Među mitovima srušenima prošle godine našao se i onaj vrlo popularni o prirodnoj evoluciji ekonomija od proizvodnje prema uslugama i potrošnji. Kao i toliko drugih stvari, ideja o uslugama kao konačnom odredištu svake ekonomije u pitanje je ozbiljno dovedena nakon prošle krize kada se pokazalo da zemlje koje proizvode osjetno lakše prolaze kroz negativne cikluse od onih temeljenih na potrošnji i uslugama, što je koronavirus samo potvrdio. Iako egzogeni šok nevezan uz ekonomske fundamente, COVID-19 još je snažnije ogolio razliku između ovih dviju načelnih skupina ekonomija.
Ideja se u početku činila jasnom; razvijene ekonomije kreću se prema stvaranju dodatne, idealno intelektualne i tehnološki napredne, vrijednosti u uslugama, dok one siromašnije zahvaljujući znatno nižim troškovima rada preuzimaju industrijsku proizvodnju. Doduše, u manje idealnoj varijanti, neke zemlje u tako zamišljenoj evoluciji ekonomske strukture, poput Hrvatske, postaju nacije konobara i sobarica jer se prepuste ugodnom rentijerskom životu koji ne nudi previše dodane vrijednosti, ali je mnogima dovoljan za održavanje vode iznad glave uz relativno malo gnjavaže.
'Svako razdoblje sa sobom nosi neku prevladavajuću razvojnu paradigmu. 60-ih godina prošlog stoljeća ekonomisti Kuznets i Chenery opisivali su razvojni put gospodarstva kao proces u kojem sa svakom novom razvojnom razinom primat u strukturi gospodarstva prelazi od primarnog sektora preko proizvodnje ka uslužnim djelatnostima', tumači Nebojša Stojčić, prorektor Sveučilišta u Dubrovniku. U tom smislu, nastavlja, premještanje proizvodnje u slabije razvijene zemlje tijekom 90-ih i 2000-ih smatralo se prirodnim kretanjem kapitalističke ekonomije, no 'aktualna kretanja svjetskog gospodarstva kao da sugeriraju reverzibilnost ovog trenda'.
Prvo je je Velika recesija snažno načela ovakvo razmišljanje, ne samo zato što su zemlje s robusnom industrijom puno bolje prošle, nego i zato što se pokazalo da tržište rada ne može tako lako pratiti ove pomake u strukturi ekonomije, što je dovelo do niza problema i kulminiralo ozbiljnim političkim previranjima u razvijenim zemljama. Dolazak aktualne krize zakucao je tu priču. Uslužne ekonomije opet su izrazito loše podnijele zaustavljanje svijeta, ali su i mnoge zemlje uvidjele stratešku važnost vlastite proizvodnje u ovakvim situacijama. Ispalo je da ovisiti o drugima za neke ključne proizvode nije ugodna pozicija, zbog čega je već poodmaklo revidiranje globalizacije dopunjeno konceptom samodostatnosti. Svaka zemlja to definira temeljem dostupnih resursa i proizvodnih mogućnosti, no načelno je riječ o osiguravanju proizvodnje najvažnijih stvari poput hrane, pića, energije i lijekova na vlastitom teritoriju ili barem drastičnom skraćivanju i diverzifikaciji dobavnih lanaca.
'Koncepti poput reindustrijalizacije, industrije, proizvodnje i njihove brojne izvedenice postali su nezaobilazni u raspravama o strukturi gospodarstva i razvojnom modelu budućnosti zemalja na gotovo svim razinama razvijenosti. Iako motivi povratka proizvodnji variraju između pojedinih skupina zemalja može se reći da, barem na deklarativnoj razini, većina suvremenih gospodarstava ističe proizvodnju kao temelj svog razvoja u desetljeću pred nama', tvrdi Stojčić. Proizvodnja je definitivno ponovo 'in'.
Više o razlozima povratka proizodnje u modu i kakve šanse to otvara Hrvatskoj pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.