Još za vrijeme Sovjetskog Saveza nastala je fraza koja je opisivala lakovjerne zapadnjačke intelektualce koji su dolazili u Rusiju i uporno propuštali primijetiti stvarnu cijenu izgradnje komunističke utopije – korisni idioti.
Za vrijeme u kojem živimo trebala bi postojati analogna fraza – korisni licemjeri. To smo zapravo svi mi u očima digitalnog svijeta i postoji dobar razlog za korištenje te fraze. Žalimo se na nedostatak privatnosti, nadzor, itd., ali unatoč svemu tome ne poduzimamo ništa. Drugim riječima, jedno govorimo, drugo radimo, što je neloša definicija licemjerstva.
Ove tvrdnje zvuče okrutno, ali podaci ih potkrepljuju. Prošle je srijede projekt imena ‘Pew internet and American life‘ predstavio rezultate ankete o javnoj percepciji privatnosti i sigurnosti u razdoblju nakon Snowdenovog otkrića.
Rezultate je jako dobro sažeo New York Times u rečenici ‘Amerikanci tvrde da žele privatnost, ali se ponašaju kao da ne žele.‘. Proširena rečenica je glasila ovako:- Amerikanci tvrde da su duboko zabrinuti oko pitanja privatnosti na internetu i smartphoneima. Tvrde da ne vjeruju internetskim kompanijama i vladama. Međutim, uporno koriste usluge koje zahtijevaju njihove osobne podatke. –
Istraživanje je pokazalo kako je nepovjerenje prema online i telefonskoj komunikaciji poraslo nakon Snowdenovih otkrića. 81 posto ljudi smatra da nije sigurno koristiti društvene mreže za dijeljenje osobnih informacija. Više od dvije trećine isto smatra za online chatove, 59 posto smatra da dopisivanje porukama nije sigurno, a 46 posto da razgovori također nisu sigurni. Ispitanici su jednako sumnjičavi prema vladama i velikim internetskim kompanijama. Međutim, više od polovice je pokazalo spremnost da podijele osobne informacije u zamjenu za takozvane besplatne usluge, a više od trećine ispitanika smatra da su te usluge efikasnije upravo zato što iskorištavaju osobne informacije.
Da zaključimo, istraživanje je pokazalo kako velika većina Amerikanaca online i telefonsku komunikaciju smatra nesigurnom. Međutim, isti ti ljudi koriste te usluge svakodnevno. Takvo otkriće sugerira da većina korisnika interneta pati od onoga što psiholozi nazivaju kognitivnom disonancom – mentalnog stanja u kojem osoba doživljava iskustvo dva ili više nekompatibilna vjerovanja ili kognitivno obrađuje više informacija.
Dakle, pred nama je misterij – zašto uporno koristimo komunikacijske kanale kojima ne vjerujemo? Jedan od odgovora jest taj da jednostavno ne postoji alternativa, a ne ohrabruju niti priče o tinejdžerima koje vršnjaci maltretiraju samo zato što nisu na Facebooku. Drugi primjer su Gmail ili Yahoo, koje ljudi korite zato što ne žele plaćati slanje mailova. Čak i kada postoje tehnologije koje omogućuju zaštitu privatnosti, nerijetko su prekomplicirane za većinu korisnika.
Mogli bismo sve sumirati u ideji da je internet onakav kakvog zaslužujemo trenutnim ponašanjem.