Po svijetu se testiraju različiti modeli održivog života, a neki izgledaju poput poligona zadrtih sekti. Slušaju li se neke neprofitne organizacije koje su zahuktale kampanje, nakon kapitalizma trebala bi uslijediti ekonomija utemeljena na resursima, poredak sličan onomu koji se razvija u projektu ‘Venus‘. Amsterdamci su pak izabrali model krafne ili ‘doughnut economics‘ kako bi se suočili s posljedicama pandemije
Idući korak u sociološkoj evoluciji, odnosno novome svjetskom poretku, mogla bi biti ekonomija zasnovana na resursima. Promiču je američke neprofitne udruge koje rade na dizajniranju, uvođenju i testiranju novoga društveno-ekonomskog sustava – globalnoj ekonomiji koja se temelji na resursima. Tim konceptom želi se osigurati kvalitetniji život za sve Zemljane inteligentnim upravljanjem resursima.
Zagovornici globalnu ekonomiju zasnovanu na resursima smatraju alternativom kapitalističko-potrošačkomu modelu jer pomiče naglasak s dobiti na kvalitetu života. Zauzimaju se za uspostavljanje vrjednosnog sustava koji bi potaknuo pravedniju raspodjelu robe i usluga koje bi bile dostupne svima. Ekonomija koja se temelji na resursima predlaže uporabu robe i usluga odnosno resursa za poboljšanje kvalitete života, a ne, kao danas, za stvaranje profita. No uvjet za promjenu sadašnjega društveno-ekonomskog sustava zahtijeva svjesnost, promjenu mentaliteta i kulture kako bi ljudi razumno iskorištavali prirodna bogatstva planeta, ograničili potrošnju resursa na nužnu i zaštitili okoliš.
Društveni inženjering
Tvorac toga koncepta zvanog 'The Venus Project' jest futurist Jacques Fresco (1916. – 2017.), američki inženjer i inovator. Viziju planetarnog planiranja, odnosno globalne ekonomije zasnovane na resursima, osmislio je integracijom znanosti, umjetnosti, filozofije i sociologije. Tvrdio je da treba redizajnirati kulturu u skladu sa sadašnjim kapacitetima Zemljinih resursa kako bi se očuvali i ljudi i okoliš.
Osim u SAD-u, predavanja o novome svjetskom poretku viđenom njegovim očima Fresco je održao u još dvadeset pet zemalja i njegov rad ovjekovječen je u više od tisuću publikacija i dvadeset filmova. Projektu 'Venus' prethodila su dva njegova projekta 'Americana' (1950. i 1960.) kojima je htio pokazati kako američka država treba djelovati da bi omogućila viši životni standard svim svojim građanima. Fresco je 1971. osnovao i neprofitnu udrugu Sociocyberneering da bi mogao razvijati viziju koju su prepoznali i Ujedinjeni narodi dodijelivši mu 2017. nagradu za održivi dizajn grada i zajednice.
Njegovo su djelo nastavili Roxanne Meadows i Nathanael Thomas Dinwiddie. Meadows je američka arhitektica koja je prije četrdeset godina projektirala deset zgrada za projekt 'Venus', kampus na Floridi koji se prostire na oko 85 tisuća četvornih metara i u čijem se u istraživačkom centru testiraju novi društveno-ekonomski modeli. U sklopu centra 'Venus' više je od 5500 nacrta modela novoga svjetskog poretka i svakog se tjedna organiziraju predavanja o globalnoj ekonomiji zasnovanoj na resursima.
Meadows je nakon gradnje centra snimila mnogo edukativnih materijala i na predavanjima po cijelom svijetu promiče ideju ekonomije zasnovane na resursima. Dinwiddie, filmaš po struci, snimio je pak dokumentarne filmove o projektu 'Venus' te prikupio i digitalizirao materijale koji se odnose na Frescov rad. Njih dvoje nastavljaju promidžbenu i edukativnu aktivnost te šire Frescove ideje radi provođenja koncepta globalne ekonomije zasnovane na resursima s pomoću centra za upravljanje resursima.
Uravnoteženi s planetom
Ogledni primjer u praksi bit će prvi eksperimentalni grad, nakon čega će prema toj ideji funkcionirati mreža gradova. U prilog tom pokretu ide i doughnut economics (engl. ekonomija krafne), koncept koji je osmislila britanska znanstvenica Kate Raworth iz Instituta za zaštitu okoliša Sveučilišta Oxford. Godine 2012. objavila je knjigu 'Doughnut Economics: Seven Ways to Think Like a 21st-Century Economist'.
Ekonomija krafne vizualni je okvir za održivi razvoj oblikovan poput krafne ili pojasa za spašavanje koji kombinira koncept planetarnih granica s komplementarnim konceptom društvenih granica. Kružni otvor u sredini krafne prikazuje udio ljudi kojima nedostaje pristup zdravstvu, obrazovanju i ravnopravnosti, a vanjski znači ekološke planetarne granice o kojima ovisi život i koje se ne smiju prekoračiti. Cilj ekonomskih aktivnosti trebao bi biti zadovoljenje temeljnih potreba svih kako bi zemlje, gradovi i ljudi napredovali u ravnoteži s planetom i prema Zemljinim mogućnostima.
Gradski pokusi
Amsterdam je prvi grad u svijetu koji je odlučio od lipnja ove godine primijeniti ekonomiju krafne da bi popravio štetu izazvanu koronakrizom. Uprava nizozemskoga glavnoga grada u suradnji s britanskom znanstvenicom smišlja kako obnoviti gospodarstvo i osigurati građanima kvalitetan život i pritom ne ugroziti okoliš, odnosno, prema teoriji Kate Raworth, biti u ravnoteži s planetom. Unutarnji krug krafne podrazumijeva minimum potreba za kvalitetan život koje se zasnivaju na UN-ovim ciljevima održivog razvoja.
Ponajprije se to odnosi na hranu i vodu, stambeni standard, sanitarne uvjete, energiju, obrazovanje, zdravstvo, ravnopravnost spolova, prihode i pravo glasa. Vanjski krug krafne ekološki je strop koji su postavili znanstvenici i naglašava granicu koju ljudi ne bi smjeli prijeći da bi izbjegli onečišćenje okoliša: tla, oceana, ozonskog omotača, slatke vode i biološke raznolikosti. Između unutarnjeg i vanjskog kruga krafne je tijesto u kojem se zadovoljavaju sve potrebe – i ljudi i planeta.
– Ovo nam može pomoći da prebrodimo posljedice krize – izjavila je zamjenica amsterdamskoga gradonačelnika Marieke van Doorninck. – To nije samo hipijevski način gledanja na svijet – rekla je van Doorninck, navevši kao primjer stambenu krizu.
Stambene potrebe stanovnika Amsterdama zadovoljavaju se slabije jer, primjerice, 20 posto njih ne može pokriti osnovne životne potrebe nakon što plati najam stana. Jedno od rješenja moglo bi biti gradnja više gradskih stanova, ali u Amsterdamu je danas emisija ugljikova dioksida 31 posto veća nego što je bila 1990. Zbog toga, prema riječima van Doorninck, gradska uprava namjerava regulirati gradnju tako da se graditelji ubuduće koriste materijalima koji se mogu reciklirati.
Osim što se onečišćuje okoliš, velik je problem nabava sirovina iz siromašnih zemalja u kojima poslodavci izrabljuju radnike, posebno maloljetnu djecu. Primjerice, poduzeće Luka Amsterdam najveći je svjetski uvoznik kakaova zrna, i to većinom iz zapadne Afrike. Van Doorninck ističe da bi ta privatna tvrtka mogla odbiti uvoziti te proizvode i podnijeti ekonomski gubitak, što otvara prostor za razgovor o tome želite li biti mjesto na koje se dopremaju proizvodi nastali dječjim radom ili drugim oblicima iskorištavanja rada. S druge strane, Raworth tvrdi da je vrijednost ekonomije krafne i u tome što grad Amsterdam u razvojnu strategiju uvrštava radnička prava u zapadnoj Africi, što nitko ne bi bi očekivao.
– Svijet doživljava niz šokova i iznenađujućih utjecaja koji nam omogućuju da se od ideje rasta prebacimo na napredniji ekonomski sustav. Uspjeh znači da je naša dobrobit u ravnoteži. Ovo je trenutak u kojem ćemo povezati tjelesno zdravlje sa zdravljem planeta – rekla je Raworth.
Živi laboratoriji
Da ima i drugih pristupa rješavanju problema vezanih uz organizaciju i podizanje kvalitete života u gradovima, pokazuju nordijski gradovi. Mreža u kojoj je četrnaest nordijskih gradova – Kopenhagen, Vejle, Aarhus, Bergen, Oslo, Kristiansand, Stavanger, Trondheim, Tromsø, Stockholm, Reykjavik, Helsinki, Tampere i Oulu – osmislila je projekt 'Nordic Urban Living Labs'. Za boljom budućnosti tragaju u živim urbanim laboratorijima kako bi postali pametniji, održiviji i sposobniji za život.
S pomoću živih laboratorija gradovi surađuju sa startupovima i manjim tvrtkama kojima nedostaje odgovarajuća infrastruktura za testiranje i razvoj rješenja u stvarnoj okolini. Živi laboratoriji mogu ubrzati poslovanje i pomoći gradovima da brže pronađu rješenja za izazove s kojima se suočavaju, a tvrtkama u pristupu novim tržištima i razvoju inovativnih rješenja prilagođenih korisničkim potrebama. Kaisa Spilling, voditeljica razvoja u Forumu Virium Helsinki, vjeruje da će projekt donijeti veliku korist gradovima koji sudjeluju u njemu.
– U sklopu suradnje i stvaranja jačih veza među nordijskim gradovima startupovi i druge tvrtke bit će dio veće platforme na kojoj mogu međusobno dijeliti znanje i postavljati mogućnosti za buduću suradnju. Tako možemo pomoći širenju najbolje prakse po nordijskoj regiji, zbog čega ćemo na kraju biti globalno atraktivniji – rekla je Spilling.
Put u robovlasništvo
Za razliku od projekta 'Nordic Urban Living Labs' globalna ekonomija utemeljena na resursima i ekonomija krafne doimaju se kao opsjena. Da bi se društvo dubinski preobrazilo, to treba platiti (no nikad se ne zna, možda bude i revolucije), a danas se i najbogatije države više-manje financiraju kreditima. Hoće li privatni ulagači, odnosno financijska svjetska elita, platiti vlastito siromašenje? Neće. Treba znati i to da, osim zraka, nema dovoljno resursa za sve stanovnike ovoga planeta.
Zemlja je prenapučena, nekontrolirano rađanje izazvalo je demografsku eksploziju u zemljama Trećeg svijeta, što, osim ratova, prouzrokuje velike migracije, a nema gospodarstva na svijetu kojemu trebaju stotine milijuna neobrazovanih i kulturi rada nevičnih ljudi. Zaživi li slučajno globalna ekonomija zasnovana na resursima, što će se biti s viškom stanovnika na planetu? Primjerice, ruski znanstvenik Oleg Platonov u knjizi ‘Zašto će propasi Amerika’ piše da Zemlja raspolaže resursima dovoljnima za samo petsto milijuna stanovnika.
Ako je doista tako, što će biti s ostalih sedam milijardi ljudi? Eto savršene teme za teoretičare zavjere, ali i ostale koje zanima kamo ide ovaj svijet i što će se dogoditi kad se čovjeka dehumanizacijom smjesti u kategoriju biološkog otpada. Neka od mogućih rješenja kriju se u evoluciji zakona protiv života, ali i ograničavanju ljudskih i demokratskih prava. A kad se ukinu ljudska prava i demokracija, vraćamo se u već viđeno – robovlasništvo. No svjetska elita neće morati prodavati ljude na tržnici robova i u arenama puštati gladne lavove na njih. Čovjek je sad u milosti novih tehnologija, a u budućnosti bi mogao postati njihova meta za odstrel. I dok razni pilati budu prali ruke, probir 'biti ili ne biti' obavit će softver.