Nije Ivo Sanader znao koliko stoji litra mlijeka, niti je Milanu Bandiću bila poznata cijena tramvajske karte. Premijerki je ministar Milinović šapnuo kakva je situacija na benzinskim postajama, a Vlada iako je nedavno odlučila još jednom sanirati brodogradilišta, još uvijek ne zna koliko će to stajati one koji u državni proračun uplaćuju sredstva. Ne znaju Zagrepčani cijenu dječjeg vrtića, niti se zna koliko stoji ulazak u EU.
Ne zna se ni cijena referenduma niti konačan iznos štete od svih političkih i gospodarskih afera u posljednjih dvadesetak godina. Teško je doći do točne cifre potrošene na političke kampanje u izbornoj godini ili primjerice iznosa prikupljenog od odobrenih koncesija na recimo naftne bušotine. Pa ćemo onda čuđenje oko nepoznatog iznosa koji će se potrošiti na dolazak Svetog Oca u Hrvatsku ili cijene Ugovora između Vlade i Hrvatske biskupske konferencije o financiranju katoličkih vrtića, osnovnih i srednjih škola?
Nije se znalo ni koliko je novca potrošeno na doček Nove godine na Stradunu 2010. uz Milu Hrnića i prateći bend, pa šta? Ljudima je bilo lijepo. Doduše lako je izračunati koliko vam novca treba za vjenčanje, sprovod i rastavu braka. Izračunala se i vrijednost nevinosti, pa i brenda kao neopipljive imovine. Znanstvenici s Instituta Ivo Pilar izračunali su koliko košta sreća (za Hrvate sreća je tri tisuće kuna po članu kućanstva), a lako je izračunati i koliko vam ostaje od plaće kad podmirite sve račune.
No, za vjerska pitanja izdvojit će se koliko god treba, kaže premijerka. Ne zna se točan iznos, ali koliko košta da košta. Nije beg cicija. I mada nije problem izdvajati za Papin posjet ili obrazovni sustav u okrilju Katoličke crkve (pošto je, kažu, u Hrvatskoj gotovo 90 posto stanovnika katoličke vjeroispovjesti) bilo bi pristojno spram nevjernika, ali i vjernika da se zna koliko je državnog novca za to utrošeno. No, kako pobiti premijerkine argumente da je riječ o nečemu iznimno važnom jer a) ulazimo u Europsku uniju pa je red da njegujemo katoličke vrtiće te osnovne i srednje škole, a to je posebno važno uoči posjete Benedikta XVI i b) to je način čuvanja našeg identiteta jer svećenici djecu mogu naučiti hrvatsku povijest, tradiciju i kulturu te im pojasniti što je domoljublje.
Kada se to tako postavi proizlazi da ukoliko država ne bude financijski potpomagala takav vid obrazovanja dovodimo se u opasnost da će za dvadeset godina Lijepom našom hodati divljaci koji neće imati pojma o tome kako izgleda zastava ili koje su riječi himne. Domoljubi stasaju u katoličkim vrtićima, a sva druga djeca su unaprijed upropaštena i zasigurno će pokrasti državu jer im nije poznato koji su njihovi korijeni. Pod pretpostavkom da se za 20 godina bude imalo što ukrasti. Poznata je izreka da se na zdravlju ne štedi. Koliko košta da košta. Nema tu kompromisa radi recesije niti odlaganja rješavanja problema zbog vjenčanja nećakove unuke za koje se morate istrošiti. Nije doduše poznat izraz ‘Ne štedi se na Crkvi‘, ali lako je moguće da će od 23. svibnja 2011. ipak doći do izmjena.