Korona i biznis
20. svibanj 2020.

Retorika panike pogubnija je za zdravlje i ekonomiju od COVID-19

Piše: Jagoda Poropat Darrer, direktorica Umijeća govora

Hrvatski premijer nedavno je rekao da smo u ratu protiv virusa, panike i negativnih ekonomskih posljedica pandemije. Virus uspješno obuzdavaju epidemiolozi, a ekonomske posljedice još će se rješavati. Kako pak zauzdati treći element paklenog trija – paniku i negativne trendove koje vuče za sobom – pitanje je na koje tek valja odgovoriti

Malo će tko od nas zaboraviti ožujak i travanj 2020. Sve se događalo brzo i – od nevjerovanja do straha. Od 'malo jače gripe' do 'pandemije smrtonosnog virusa' prošlo je manje od mjesec dana, svjetski su lideri mijenjali definiciju COVID-19 u nadi da će izbjeći paniku. No panika, kao i virus, ne poznaje ni granice ni službene komunikacijske kanale. Brže od virusa proširila se globalnim virtualnim prostorom i izazvala lanac neželjenih pojava čije će se posljedice tek pokazati i još dugo liječiti. Panika nastaje u situacijama stvarne, za život opasne prijetnje ili percipirane za život opasne prijetnje. Takva percepcija utječe na način na koji ćemo se nositi s rizicima i odgovoriti na krizu. A u situacijama panike naši su kapaciteti za racionalno promišljanje suženi.

Opasne društvene mreže

Velika uloga u širenju panike pripisuje se medijima, pogotovo onim društvenima, koje je teško, gotovo nemoguće kontrolirati. S pojavom epidemije neprovjerene informacije i lažne vijesti prijetile su eskalacijom i valom negativnih učinka na društvo. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) pokušala je tomu doskočiti dogovorom s pojedinim društvenim mrežama kao što su Twitter, Facebook, TikTok i Google. Lansirala je Google SOS Alert i tako osigurala provjerenim informacijama iz svojih izvora iskakanje na prva mjesta u tražilicama. Nadalje, s Facebookom je dogovorila ciljano oglašavanje provjerenih zdravstvenih tvrdnji pojedinoj demografskoj skupini građana. Budući da u Kini Facebook nikad nije zaživio, WHO je išao toliko daleko da je angažirao influencere kako bi o koronavirusu širili podatke iz provjerenih izvora.

No čini se da je lavina informacija i lažnih vijesti ipak prevagnula u virtualnom prostoru i omogućila pojavu onoga što WHO naziva infodemijom – epidemijom informacija u kojoj je teško razlučiti istinite od neistinitih. U pokušaju da se takvo što suzbije i na neki način ovlada panikom koju izazivaju dezinformacije, naše je Vijeće za elektroničke medije sredinom ožujka pozvalo sve elektroničke medije u Hrvatskoj da izvještavaju o koronavirusu odgovorno, točno i oprezno. Istaknulo je kako 'strah kao glavna tema u medijskim izvješćima o koronavirusu upućuje na to da je veći dio izvještavanja o epidemiji više odraz straha javnosti nego utemeljenih informacija o onome što se zapravo događa kad je riječ o širenju virusa. U vrijeme prepuno dezinformacija, lažnih vijesti i teorija zavjere vrijedno je upozoriti javnost na opasnost koja dolazi od ove zarazne emocije zbog neizvjesnosti oko daljnjeg širenja epidemije.'

Krizna komunikacija

U svakoj kriznoj komunikaciji ključna su tri elementa u odgovoru na kriznu situaciju: brzina, točnost i dosljednost. Prema Eliotu Hoffu, direktoru APCO Worldwide’s Global Crisis Practicea, loša komunikacija lidera izaziva strah i širenje dezinformacija među građanima te krizu čini težom nego što ona doista jest. Svjetski su lideri, čini se, odgovorili ratnom retorikom. Angela Merkel, prenio je New York Times,​ koronakrizu definira kao najveću krizu s kojom su se Nijemci susreli nakon Drugoga svjetskog rata. Emmanuel Macron se od pojave epidemije četiri puta obratio naciji.

U prvom obraćanju izjavio je da je država u ratu, u kasnijima je omekšao retoriku, no zadržao je termine ratne retorike kao što je, primjerice, mobilizacija (vlade, lokalne vlasti, kompanija i udruga) u nabavi potrebne opreme i borba na prvoj crti bojišta, misleći pritom na bolnice. I kraljica Elizabeta II. opasnost od pandemije usporedila je sa žrtvama koje su Britanci podnijeli tijekom Drugoga svjetskog rata, a novozelandska premijerka Jacinda Ardern objavila je da je njezin narod dobio bitku protiv COVID-19. Premijerka se koristi semantičkim poljem borbe kad govori kako su bitku započeli snažno i pravodobno i mediji je nazivaju jednim od prominentnijih lidera u ovoj krizi. Premijer Andrej Plenković​ također je izjavio da smo u ratu s koronavirusom, a zanimljivo je da predsjednik Zoran Milanović ne upotrebljava ratnu retoriku i tek se sporadično pojavljuje u javnosti uglavnom podupirući Vladin rad.

Ratna retorika

Pretjerano posezanje za metaforom rata i semantičkim poljima bitke, mobilizacije, vojske, heroja, pobjede, poraza, nevidljivog neprijatelja, vanjskog neprijatelja, za fotografijama dvorana pretvorenih u prihvatne centre i vojnih šatora pred bolnicama koji čekaju 'ranjenike' pridonosilo je strahu i osjećaju neizvjesnosti te bilo učinkovito sredstvo za prizivanje poslušnosti građana. Takva retorika vrlo lako može ići na ruku autoritarnim režimima u legitimizaciji dodatnih, specifičnih hitnih mjera, zatim mjera kontrole građana i ograničavanja građanskih sloboda.

New York Times piše kako je za autokrate ovakva kriza samo izlika da povećaju svoje ovlasti i konsolidiraju moć te skreće pozornost na predsjednika Rodriga Dutertea kojem je filipinska vlada omogućila izvanredne ovlasti (emergency power) i odobrila 5,4 milijarde dolara za izdatke vezane uz koronakrizu. Nedavno se i Donald Trump deklarirao kao ratni predsjednik i kao jednu od mjera protiv širenja zaraze na šezdeset dana zabranio imigraciju u SAD. Potkraj ožujka mađarski je parlament premijeru Viktoru Orbánu osigurao izvanredne ovlasti neograničenog trajanja izglasavanjem zakona koji oporba naziva 'državnim udarom' i pretjeranim odgovorom na krizu. Naime, njime se zabranjuje i kažnjava zatvorom širenje lažnih vijesti o koronavirusu i kritiziranje Vladinih mjera za suzbijanje krize.

Emotivni alat

Rat je moćna metafora. Federica Caso sa Sveučilišta u Queenslandu piše kako je rat učinkovit, izravan, trenutačan i emotivan alat za prenošenje hitnosti u javnost. Uporaba metafore rata i borbe česta je u javnome diskursu i nije ovo prvi put da se ratna retorika pojavljuje u neratnim vremenima. Tako dr. Caso spominje rat protiv droge, rat protiv siromaštva, rat protiv kriminala te rat protiv plastike.

Međutim, retorika borbe i definiranje koronavirusa kao vanjskog neprijatelja zamaskirala je, zapravo, činjenicu da smo mi sami i naši sustavi ranjivi i nespremni za borbu protiv koronavirusa. Polako popuštamo mjere, otpuštamo paniku i učimo se suživotu s koronom. Još živimo izolirano u svojim domovima, povezani tehnologijom koja je zamijenila naš, sad bismo ga već mogli nazvati prošli, život. I možda bi se, zaista, valjalo zamisliti i prihvatiti krizu kao prigodu da promijenimo svoje navike i provedemo reforme kako bismo buduće krize, kojih će zasigurno biti, dočekali spremniji i otporniji.