Kad je Živko Zelenbrz, jedan od stvarnih protagonista ‘Dnevnika Diane Budisavljević‘, prošlog četvrtka odveslao na svom čamcu, kad je nova-stara vlast pomela stravičnu priču pod tepih i kad se na ekranu pojavio lik prave junakinje umjesto fascinantno suzdržane Alme Price, pod zvijezdama pulske Arene zavladao je tajac. Nitko se nije dignuo sa svog stolca za vrijeme odjavne špice, a kad se na pozornici pojavila ekipa filma, predvođena redateljicom Danom Budisavljević, prolomio se pljesak. Tek tada je publika ustala i ‘standing ovation‘ trajao je više od osam minuta.
Filmaško otkriće jezive priče o sudbini srpske djece u endehazijskoj Hrvatskoj nikoga nije ostavilo ravnodušnim. Austrijanka udana za srpskog liječnika u Zagrebu najprije je organizirala prikupljanje hrane i odjeće za srpsku djecu koja su živjela i umirala u neljudskim uvjetima u ustaškim logorima, a zatim je uspjela spasiti i udomiti velik broj djece bez roditelja. Četvero njih sedamdeset godina poslije svjedočilo je o tome u dokumentarnim dijelovima filma u kojem se isprepleću zločin i humanost sve do scena umiruće djece iz Jasenovca, koje su povijesno otkriće, ali i emotivni vrhunac ‘Dnevnika‘.
Pulski epilog je poznat. Mali dokumentarno-igrani film pokupio je sve glavne nagrade. Odavno se nije dogodilo da se pulski žiri i pulska publika slože. Zadnji put Zlatnu arenu i Zlatna vrata dobila je 2004. ‘Duga mračna noć‘ Antuna Vrdoljaka.
Nakon projekcije rekao sam kćeri – koja je imala malecku ulogu u filmu – da može biti ponosna što je sudjelovala u tom projektu.
Bez obzira na to što se ‘Dnevnik‘ znatno razlikuje od ‘Schindlerove liste‘, usporedbe se ipak nameću: oba su filma crno-bijela i u oba je ulogu imao Vili Matula; Schindler je spasio 1200 Židova zaposlivši ih u svojoj tvornici, Diana Budisavljević 10.000 srpske djece smjestivši ih u hrvatske obitelji; Spielberg je, naravno, imao znatno veći proračun, ali njegov film nije snimljen u njemačkoj produkciji, nego u američkoj. ‘Dnevnik‘ pak, koliko god bio bolan za Hrvatsku (i za ustašku, i za komunističku vlast, koja je zataškala priču i uništila kartoteku da ne bi u heroinu promovirala jednu Austrijanku, k tome buržujku), snimljen je ovdje, u domaćoj produkciji. I zato sam ponosan i na taj film i na Hrvatsku.