Najvjerojatnije će se hrvatska turistička marketinška strategija za sezonu 2021. temeljiti na ovisnosti o autodestinacijama te privatnom smještaju i kampovima. Međutim, treba nam i strategija za sljedeće razdoblje
Treba li u kriznim vremenima 'liječiti' svoje slabosti ili jačati snage? Grubo rečeno, hrvatske 'slabe' točke u turističkom sektoru (velika ovisnost o autodestinacijama, odnosno slabije razvijeni zračni prijevoz, te šaroliki smještajni segment kojim uvelike prednjače privatni smještaj i kampovi) sada su se, u vrijeme korone, pokazale kao naše prednosti.
Najvjerojatnije će se hrvatska turistička marketinška strategija za sezonu 2021. temeljiti na ta dva 'aduta'. Međutim, ona dugoročno ne smiju ostati u tom statusu.
Smještajna je struktura nepovoljna i u posljednje tri godine dostigla je vrhunac u stopi rasta privatnog smještaja, a u hotelskom dijelu stagnira, posebno u segmentu greenfield-investicija, koje ćemo u ovim okolnostima još dulje čekati. Ove godine realizirana su samo ona ulaganja koja su već bila u nekoj fazi realizacije i za koja su već pripremljeni proračuni. Veliki globalni hotelski brendovi i dalje nas zaobilaze jer luksuzni projekti kasne ili uopće ne postoje. Najveći su investitori postojeće kompanije koje imaju destinacijski monopol, što je specifično za hrvatsko tržište, a novih nema na vidiku.
Oporezivanje za socijalni mir
Osim toga, radi socijalnog mira vlada neravnomjerno porezno opterećenje organiziranog turizma u Hrvatskoj (turistička poduzeća) u usporedbi s vlasnicima apartmanskog smještaja (tzv. smještaj u domaćinstvu). S druge strane, turistička poduzeća u ovoj su krizi bila prioritet Vladinih mjera za spašavanje radnih mjesta, a privatni smještaj nitko nije spašavao i može se pretpostaviti da će ova kriza nemali broj iznajmljivača staviti u nezavidan položaj, ne samo iz perspektive potencijala biznisa već i buduće nezaposlenosti.
Turistički sektor vuče već predugo repove neriješenih zakonodavnih okvira. Dan kad ćemo napokon imati riješeno pitanje koncesija nad zemljištem još nije svanuo. Slična je situacija sa Zakonom o pomorskom dobru.
Prionulo se i na reorganizaciju sustava turističkih zajednica, koje su se na lokalnoj razini trebale preusmjeriti u organizacije destinacijskog menadžmenta koje će manje biti 'sustav', a više kreator sadržaja i ponude, međutim, veći pomaci još nisu vidljivi (čast iznimkama). Inovativni projekti i dalje su rezultat individualnih entuzijasta, a ne strateške odrednice turističkog sustava.
A ponuda i sadržaj destinacija su resursi koji donose mnogo veću dodanu vrijednost od dobre zemljopisne pozicije neke zemlje. Veliki izazov bit će pronaći alternativni push za odredišta poput Dubrovnika i Zagreba koja će, što zbog ovisnosti o aviogostima, što zbog strukture gostiju s dalekih tržišta, i iduće godine sigurno biti u problemu.
Veliki doprinos hotelijera
Hotelski sektor, iako u najmanjem obujmu, najviše financijski pridonosi državnom proračunu. Hotelske kompanije u koroni su se vrlo dobro pripremale za razne scenarije i još bolje reagirale na brze i trenutačne promjene na tržištu koje su diktirale epidemiološke mjere. Nije se išlo na drastične rezove radne snage, koje u normalnim vremenima kronično nedostaje, međutim, bit će vrlo velik izazov zadržati likvidnost.
Kad se podvuče crta nad financijskom 2020., sektor će brutalno osjetiti pad prihoda, a nema jamstva da će dogodine biti bolje. Država će i dalje morati biti glavna poluga za očuvanje turističkog sektora, što je možda i pošteno. Bez obzira na vrlo visok udio turizma u BDP-u, koji većina ekonomskih stručnjaka smatra opasnim, štoviše, jednom od najvećih prijetnji gospodarstvu, država je godinama ubirala plodove, a da nije ni orala ni kopala. Sad je vrijeme za koliki-toliki reciprocitet i financijsku potporu sektoru. Uostalom, na obali ne postoji nikakva alternativa za zapošljavanje ljudi koji žive od turizma.